U ono vrijeme: Isus poče upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: “Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!” Isus se okrene i reče Petru: “Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!” Tada Isus reče svojim učenicima: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.” (Mt 16,21-27)

Učitelju je jasno kako nam je teško napraviti odmak od sebe, svog malog carstva u kojem se mi sami često puta ponašamo i osjećamo kao bogovi, zbog toga vrlo jasno naglašava da njegov učenik može biti samo onaj koji je svoj život spreman proživjeti logikom sjemena koje umirući donosi obilat rod, logikom radosti ljubavi koja se darujući umnaža. Zbog toga vrlo jasno i ističe da će svaki onaj koji se trudi samo oko sebe i svojih osobnih ciljeva izgubiti, dok će u isto vrijeme dobiti svaki onaj koji je spreman uložiti sebe, svoje vrijeme, trud i talente za drugog, spremno izgrađujući zajedništvo u ljubavi.

Sve ono što grčevito nastojimo spasiti u konačnici ćemo izgubiti. Što prije to shvatimo, što prije shvatimo da je puno blaženije davati nego primati, napredovat ćemo na putu obraćenja, napredovat ćemo, i kao pojedinci i kao zajednica, na putu svetosti prema životu u punini. (ab)