U ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: “Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu?” A on mu reče: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.” (Mt 22,34-40)

Ljubav koju iskazujemo Bogu, očitujući ju vrlo konkretno u ljubavi prema bližnjem, u svojoj biti nije zapovijed, iz jednostavnog razloga jer ljubav se ne može zapovjediti. Naša ljubav prema Bogu, vidljiva u ljubavi prema bližnjem, trebala bi biti životni stav, svakog od nas koji pripadamo zajednici krštenika. Često put tražimo odgovor na mnoge izazove, krize, probleme i poteškoće s kojima se u svojoj svakodnevnici, bilo kao pojedinci, bilo kao zajednica, obiteljska, župna ili društvena, susrećemo. Dolazimo pred Boga s pitanjem: Zašto mi se ovo događa, zašto meni, zašto nama… Možda se odgovor krije i u činjenici da nam život baš i nije prožet ljubavlju prema Bogu i bližnjem. Onome tko malo ljubi, malo se prašta, reći će Isus u jednoj drugoj prigodi. Ukoliko želimo biti dionicima Božjeg oprosta i milosrđa, morali bi, prije svega, biti oni koji puno ljube. (ab)