U ono vrijeme: Propovijedao je Ivan: Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.” Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskoga i primi u Jordanu krštenje od Ivana. I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, a glas se zaori s nebesa: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina! (Mk 1,7-11)

Trideset godina prihvaćao je svijet onakvim kakvim ga je našao. U Nazaretu je rastao u mudrosti i milosti pred Bogom i ljudima. Kad je odlučio da je došlo vrijeme uputio se jednog dana u Judeju, na rijeku Jordan, gdje je Ivan krstio, još jednom jasno dokazujući i pokazujući, kako Božje misli nisu naše misli i Božji puti nisu naši puti.

U miru i tišini. Jednostavno, skromno i ponizno, zajedno sa svima ostalima koji su se tog dana zatekli na rijeci Jordanu, ne gurajući se, ne tražeći neke privilegije, strpljivo čekajući na svoj red, Isus, oči u oči, licem u lice, susreće Ivana koji se očito našao u neprilici. Očekivao je puno bučniji i dinamičniji dolazak Mesije, međutim ništa se od njegovih očekivanja nije ispunilo. Susrevši se oči u oči s Učiteljem, shvatio je da je pogriješio. Mesija nije onaj koji viče, galami, buči, sječe, lomi, pali. On je blag i milostiv. Ne lomi napuknute trske, ne gasi stijenja što tek tinja. Ivan u tren oka mijenja svoju sliku o Mesiji, te ga, napokon ispravno shvativši svoj poziv i poslanje, uranjajući u Jordan krsti, na isti način kako je krstio sve ostale koji su mu dolazili. Ivan na ovaj način omogućuje Bogu da djeluje, omogućuje mu da svima objavi svoju slavu, da svima objavi svog ljubljenog Sina.

Po sakramentu svetog krštenja, postali smo ljubljena djeca Božja. Krsnom pozivu i poslanju koje smo primili najbolje ćemo odgovoriti ukoliko jednostavno, skromno i ponizno, svakodnevno i neumorno, u radosti vjere, nade i ljubavi, izgrađujemo sebe i zajednicu u kojoj živimo.  (ab)