U ono vrijeme: Stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: “Evo Jaganjca Božjega!” Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: “Što tražite?” Oni mu rekoše: “Rabbi” – što znači: “Učitelju – gdje stanuješ?” Reče im: “Dođite i vidjet ćete.” Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura. Jedan od one dvojice, koji su čuvši Ivana pošli za Isusom, bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: “Našli smo Mesiju!” – što znači “Krist – Pomazanik”. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: “Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!” – što znači “Petar – Stijena”. (Iv 1,35-42)

Dođite i vidjet ćete. Ovim jednostavnim riječima opisan je naš svakodnevni hod u vjeri. Isus dvojici Ivanovih učenika daje jedan naoko jednostavni prijedlog. Smatrate da sam ja Učitelj, želite biti moji učenici, nema problema, dođite pa će te vidjeti što znači biti moj učenik. Ubrzo će, zajedno sa Šimunom Petrom, shvatiti da biti Isusov učenik znači ostaviti sve. Ostaviti barke, oca, dotadašnji način života. Biti Isusov učenik, a sakramentom krštenja smo svi postali Isusovim učenicima, znači promijeniti životnu perspektivu. Drugim riječima Isusov učenik može biti samo onaj koji se svakodnevno trudi oko obraćenja, koji Boga stavlja u središte svog života. A da bi to mogli potrebno je vjerovati, potrebno je u Gospodina imati povjerenje.

Isus još nije napravio ništa posebno. Još nije održao ni jedan veliki govor ili napravio neko čudo. Unatoč tome prvi učenici ostavljaju sve i idu za njim. Sa svim svojim ljudskim poteškoćama, sumnjama, slabostima, nesigurnostima, odabrali su slijediti Učitelja. Povjerovali su, imali su u njega povjerenja.

Tajna kršćanskog života je prepustiti se Bogu, imati u njega povjerenja. Naša vjera će uvijek bili nesigurna i lomljiva sve dok osobno ne susretnemo Isusa koji je Krist. Stoga dobro otvorimo oči, da nam se ne dogodi da prođe pored nas, a da ga ne prepoznamo. To bi uistinu bilo tužno. (ab)