U ono vrijeme: Pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: “Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!” I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: “Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!” Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim. Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim. (Mt 1,14-20)

Hajdete za mnom učinit ću vas ribarima ljudi. Ova četvorica ribara na Galilejskom jezeru jako dobro su poznavali ribarski posao, živjeli su od njega. Isus ih poziva da sve to ostave, da ostave sve što im je poznato i od čega se do tog trenutka njihova svakodnevnica sastojala, ribe, mreže, barke, oca, kako bi išli za njim i bili njegovi učenici. Isus ovu četvoricu poziva na obraćenje i oni taj poziv prihvaćaju, nisu se o njega oglušili.

A mi? Mi uglavnom, poput Jone, težimo uvijek nekim više ili manje kreativnim smicalicama. Izvlačimo se. Nesigurni smo. Stalno Boga s nečim uvjetujemo, postavljamo mu tisuće pitanja zahtijevajući pritom tisuće odgovora. A potrebno je tako malo. Potrebno se poput Šimun i Andrija, Jakov i Ivan prepustiti, potrebno je imati povjerenja u Boga.

Možda ne znamo i ne možemo predvidjeti što će se dogoditi, ali se moramo odvažiti krenuti za Učiteljem. Ukoliko uistinu želimo napredovati u svojoj vjeri, onda bi sebi svakodnevno trebali ponavljati riječi: Obrati se i vjeruj Evanđelju! (ab)