U gradu Kafarnaumu Isus u subotu uđe u sinagogu i poče naučavati. Bijahu zaneseni njegovim naukom. Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci. A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. On povika: “Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!” Isus mu zaprijeti: “Umukni i iziđi iz njega!” Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega. Svi se zaprepastiše te se zapitkivahu: “Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.” I pročulo se odmah o njemu posvuda, po svoj okolici galilejskoj. (Mk 1,21-28)

„Učio ih je kao onaj koji ima vlast“. Postati onaj koji ima vlast relativno je jednostavno. Dovoljno je da nam netko povjeri neku ulogu ili funkciju, da nas na neko mjesto postave ili izaberu i eto vlasti. Može biti mala, pa i ograničena, ali ipak je vlast. Međutim ono što bi s vlašću trebalo ići ruku pod ruku, teško se stječe, a jako brzo „prosipa“ je ugled. Ukoliko osoba koja obnaša neku vlast nije pouzdana, ukoliko kod nje ne postoji sklad između onoga što govori i čini, onog što predstavlja i načina na koji djeluje, dužnosti koja je toj osobi povjerena i način na koji pristupa njenom izvršavanju, vrlo brzo i lako se uočava i primjećuje da ta osoba nije netko koga se da i isplati slušati i nasljedovati.

Do ovih ili sličnih zaključaka su očito došli i stanovnici Kafarnauma okupljeni te subote na molitvi u sinagogi. Primijetili su da mladi Učitelj iz Nazareta nije poput njihovih pismoznanaca. U načinu na koji govori i djelima koja čini uočili su bitnu razliku u odnosu prema onom na što su do tog trenutka bili navikli. Vidjeli su, čuli i osjetili osobu koja nastupa s autoritetom. Shvatili su da nije bitno imaš li ili ne vlast nešto činiti, već je bitan način na koji nešto govoriš i činiš. Autoritet ne proizlazi iz pozicije vlasti i moći, autoritet proizlazi iz pozicije odnosa, iz pozicije izgradnje odnosa temeljenih na međusobnom uvažavanju i ljubavi. Kad bi ovog, kojim slučajem, bili svjesni svi oni koji obnašaju neku vlast bilo u društvenoj ili crkvenoj zajednici, svi zajedno bi, u našoj svakodnevnici, bili suočeni s puno manje problema i poteškoća.

Onaj tko je ovo sve dobro uočio je ovaj nesretni čovjek te subote u kafarnaumskoj sinagogi, za koga nam evanđelist Marko svjedoči kako je bio opsjednut nečistim duhom. Odmah na početku želio je zaustaviti i spriječiti Isusa u njegovom naumu da riječima i djelima svima zorno pokaže i posvjedoči kako i na koji način se treba izgrađivati autoritet u zajednici. U svom pokušaju nije uspio. Problem i poteškoća je što danas mnogi uspijevaju, pa vrlo brzo društveno izopćenje „zarade“ svi oni koji pokušavaju ukazati i primjerom svjedočiti da istinska vlast i moć,  istinski autoritet, može proizaći samo iz međusobnog uvažavanja i ponizne bratske ljubavi, a nikako iz svih mogućih i nemogućih „igara prijestolja“ kojima svakodnevno na svim razinama društvene i crkvene zajednice svjedočimo.

Put vjere kojim hodimo, pokušavajući nasljedovati Učitelja i Gospodina nije nimalo jednostavan i lak. Stoga nas Božja riječ, još po proroku Izaiji, jasno poziva da budemo oni koji njime hode i ne more se. Samo ukoliko budemo radosni svjedoci nade, vjere i ljubavi, moći ćemo biti i oni koji hode putem vjere ne umarajući se, svjedočeći svima da je Bog ljubav, svjesni da onaj tko u ljubavi ostaje u Bogu ostaje i Bog u njemu. (ab)