U ono vrijeme: Pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im. Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali. Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: “Svi te traže.” Kaže im: “Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.” I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio. (Mk 1,29-39)

Odlomak iz evanđelja današnje nedjelje, nastavlja se na onaj od prošle. Isus dolazi u Kafarnaum, te kao svaki pobožni Židov subotom odlazi u sinagogu, gdje okupljene uči kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanici. Po završetku molitve s Ivanom i Jakovom, odlazi u kuću Šimunovu i Andrijinu, gdje ozdravlja Šimunovu punicu koja je ležala u ognjici. Zahvaljujući Učiteljevoj prisutnosti, bolesnica se diže i poslužuje svoje ukućane i goste. Isus je osloboditelj. On oslobađa od robovanja zlu i grijehu. Oslobađa nas kako bi mogli prihvatiti ono što je dobro, istinito i pravedno. Isus, iz sinagoge, službene židovske bogomolje, prelazi u kuću, mjesto življenja svakodnevnice. U Petrovoj kući, stvara se nova Isusova obitelj.

Vjera se ne živi u službenim bogomoljama, u crkvama. Tu se okupljamo na molitvu kako bi kao zajednica Boga slavili i zahvaljivali mu na darovima kojima nas neprestano obasipa. Vjera se živi u svakodnevnici. Ona nije apstraktna, vrlo je konkretna, te smo ju pozvani živjeti i svjedočiti u obitelji, na radnom mjestu, među prijateljima i znancima. Naša svakodnevnica, svakodnevni susreti s drugim, su mjesta življenja vjere, mjesta u kojima bi naša vjera treba biti ljubavlju djelotvorna.

Kako bi ona to uistinu i mogla biti, potrebno se poput Učitelja povući na samotno mjesto i ondje se moliti. Potrebno je svaki dan, uz sve ono od čega se naša svakodnevnica sastoji, odvojiti se od svega, odvojiti se od buke u sebi i oko sebe, te u miru i tišini susresti Boga. Molitva je hrana za naš duhovni život. Dojam je da premalo o svojoj duhovnosti vodimo računa. Često smo kako kaže Job poput „umornih robova što žude za hladom“. U neprestanoj, svakodnevnoj borbi za jedan euro više, porobili smo sami sebe. Taj začarani krug po kome neumorno iz dana u dan trčimo, dovodi nas do toga da postajemo nesposobni istinski susresti same sebe, svoje ukućane, prijatelje, znance, sestru i brata čovjeka, pa onda i samog Boga. Vrijeme je da postanemo svjesni uzaludnosti takvog načina života.

Ne bi nam škodilo da se zaustavimo, malo promislimo, stvorimo tišinu u sebi i oko sebe, tišinu u kojoj je jedino moguće susresti Boga, pa ćemo vidjeti da može bolje i drugačije. Vidjet ćemo da naši odnosi mogu biti puno kvalitetniji, ukoliko u promjenu sebe i osobnih navika, uložimo samo mrvicu truda i napora. (ab)