Odmah izjutra glavari svećenički zajedno sa starješinama i pismoznancima – cijelo Vijeće – upriličili su vijećanje pa Isusa svezali, odveli i predali Pilatu. I upita ga Pilat: »Ti li si kralj židovski?« On mu odgovori: »Ti kažeš.« I glavari ga svećenički teško optuživahu. Pilat ga opet upita: »Ništa ne odgovaraš? Gle, koliko te optužuju.« A Isus ništa više ne odgovori te se Pilat čudio. O blagdanu bi im pustio uznika koga bi zaiskali. A zajedno s pobunjenicima koji u pobuni počiniše umorstvo bijaše u okove bačen čovjek zvani Baraba. I uziđe svjetina te poče od Pilata iskati ono što im običavaše činiti. A on im odgovori: »Hoćete li da vam pustim kralja židovskoga?« Znao je doista da ga glavari svećenički bijahu predali iz zavisti. Ali glavari svećenički podjare svjetinu da traži neka im radije pusti Barabu. Pilat ih opet upita: »Što dakle da učinim s ovim kojega zovete kraljem židovskim?« A oni opet povikaše: »Raspni ga!« Reče im Pilat: »Ta što je zla učinio?« Povikaše još jače: »Raspni ga!« Hoteći ugoditi svjetini, Pilat im pusti Barabu, a Isusa izbičeva i preda da se razapne. Vojnici ga odvedu u unutarnjost dvora, to jest u pretorij, pa sazovu cijelu četu i zaogrnu ga grimizom; spletu trnov vijenac i stave mu na glavu te ga stanu pozdravljati: »Zdravo, kralju židovski!« I udarahu ga trskom po glavi, pljuvahu po njemu i klanjahu mu se prigibajući koljena. A pošto ga izrugaše, svukoše mu grimiz i obukoše mu njegove haljine. I izvedu ga da ga razapnu. I prisile nekog prolaznika koji je dolazio s polja, Šimuna Cirenca, oca Aleksandrova i Rufova, da mu ponese križ. I dovuku ga na mjesto Golgotu, što znači Lubanjsko mjesto. I nuđahu mu piti namirisana vina, ali on ne uze. Kad ga razapeše, razdijele među se haljine njegove bacivši za njih kocku – što će tko uzeti. A bijaše treća ura kad ga razapeše. Bijaše napisan i natpis o njegovoj krivici: »Kralj židovski«. A zajedno s njime razapnu i dva razbojnika, jednoga njemu zdesna, drugoga slijeva. Prolaznici su ga pogrđivali mašući glavama: »Ej, ti, koji razvaljuješ Hram i sagradiš ga za tri dana, spasi sam sebe, sidi s križa!« Slično i glavari svećenički s pismoznancima rugajući se govorahu jedni drugima: »Druge je spasio, sebe ne može spasiti! Krist, kralj Izraelov! Neka sad side s križa da vidimo i povjerujemo!« Vrijeđahu ga i oni koji bijahu s njim raspeti. A o šestoj uri tama nasta po svoj zemlji – sve do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: »Eloi, Eloi lama sabahtani?« To znači: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« Neki od nazočnih čuvši to govorahu: »Gle, Iliju zove.« A jedan otrča, natopi spužvu octom, natakne na trsku i pruži mu piti govoreći: »Pustite da vidimo hoće li doći Ilija da ga skine.« A Isus zavapi jakim glasom i izdahnu. I zavjesa se hramska razdrije nadvoje, odozgor dodolje. A kad satnik koji stajaše njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče: »Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!« (Mk 15,1-39)

Velikim tjednom stoljećima odzvanjaju Isusove riječi: Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio! I dok ih mi doživljavamo kao krik boli, nemoći i očaja, razvijajući filozofsku i teološku misao o šutnji Boga koji pravednika ostavlja samog u najtežim trenucima njegova života, smisao ovih Isusovih riječi, izgovorenih upravo u trenucima dok razapet visi na drvu križa bitno je drugačiji.

Židovi koji su se tog dana okupili na Kalvariji jako dobro su razumjeli što je htio reći. Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio, riječi su kojima počima 22 psalam kojeg Isus, ljubeći nas do kraja, moli na drvu križa. Položaj u kojem se nalazio nije mu dopuštao da, ovaj poduži psalam, čitav izmoli na glas, ali i prva rečenica ovog psalma bila je dovoljna da okupljeno mnoštvo shvati poruku.

Psalam 22 osim što govori o patnji i nadama pravednika, proročki progovara i o događaju raspeća koji se tog dana dogodio na Kalvariji. Pismoznanci i farizeji su jako dobro razumjeli ovu Učiteljevu poruku. Između ostalog u ovom 22 psalmu čitamo: Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile. Probodoše mi ruke i noge, sve kosti svoje prebrojiti mogu, a oni me gledaju i zure u mene. Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju. Nakon čitavog niza stoljeća, ovo proročanstvo ispunjalo se pred njihovim očima. Premda su sve dobro shvatili i razumjeli, oni i dalje, gle čuda, ostaju tvrdoglavo zatvoreni u sebe i svoju samoproglašenu pravednost. Ostaju zatvoreni u svoje okvire, svoje slike i ideje o Bogu. Veliki tjedan u kojem slavimo najveća otajstva naše vjere trebao bi nam biti jasan poziv na promišljanje i obraćenje. Nemojmo poput farizeja i pismoznanaca dozvoliti sebi da ostanemo zatvoreni u jednu tradicionalnu, često puta infantilnu religioznost, koja zadržavajući se na onom površnom, sestru i brata, olako osuđujući isključuje. Nemojmo sebi dozvolit da svojim komentarima i postupcima budemo zapreka Božjoj ljubavi prema svakom čovjeku. Nije dovoljno biti dobar i pobožan. Potrebno je uvijek i u svakoj situaciji, poput Učitelja i Gospodina, svima činiti dobro. Potrebno je uvijek i na svakom mjestu svojim riječima, stavovima i djelima, svima vrlo jasno svjedočiti da nitko nije isključen iz Božje ljubavi. (ab)