Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: “Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.” (Dj 2,1-11)

Blagdanom Duha Svetoga slavimo Boga koji nam se daruje u svojoj ljubavi. Međutim ove činjenice Božje darovanosti nama, nikad nećemo biti svjesni ukoliko nas ne bude odlikovalo i oblikovalo zajedništvu u molitvi, zajedništvo u ljubavi. Kao što vidimo na primjeru prvih učenika i učenica, bez molitvenog zajedništva, iz kojeg se rađa zajedništvo u ljubavi, nije moguće Boga drugima naviještati. Možemo pokušati, ali nas neće razumjeti, a mi ćemo biti trajno frustrirani. Samo ukoliko naše svjedočenje i naš navještaj Boga koji je ljubav, dolazi kao plod molitvenog zajedništva koje smo osobno iskusili, te ga svojim životom pretočili u zajedništvo ljubavi, naš navještaj, naše osobno življenje krsnog poziva i poslanja postaju svima jasni, vidljivi, shvatljivi i razumljivi. Kako bi svojim životom uistinu Boga slavili ne umarajmo se moliti: „Sjaju svjetla blaženog, sjaj u srcu puka svog, napuni nam dušu svu.“ (ab)