U ono vrijeme Isus govoraše mnoštvu: “Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.” I govoraše: “Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.” Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao. (Mk 4,26-34)

Prispodoba je ovo koja je u očitoj suprotnosti s našim današnjim mentalitetom koji jednim klikom mišem, želi sve sad i odmah, ne poštujući pritom ni dinamiku rasta, ni proces sazrijevanja, a osobito ne poštujući vrijeme. Pogubno je ovakvo razmišljanje kako za naš osobni život, za naš rast u vjeri, tako i za živote svih naših zajednica. Pogrešan odnos prema stvarnosti vremena dovodi nas do stresa i frustracija, koje onda posve prirodno izazivaju cijeli niz nepotrebnih svađa i sukoba.

Spavali mi ili bdjeli, noću ili danju, sjeme klija i raste. Bog, na nama neshvatljiv i nerazumljiv način, nenametljivo, uvijek ostvaruje svoje planove. Naša je zadaća, imajući potpuno povjerenje i pouzdanje, u Boga koji je ljubav, radosno sjati sjeme vjere, nade i ljubavi, surađujući s njim u izgradnji Kraljevstva.

Ukoliko uistinu želimo, nasljedujući Učitelja i Gospodina, biti oni koji „hode i ne more se“, onda bi i te kako trebali biti svjesni da se put kojim kročimo ne sastoji od velikih i veličanstvenih stvari. Put vjere, nade i ljubavi, put je satkan od svakodnevnih malih koraka koji nas polako ali sigurno pretvaraju u sijače sjemena Božje ljubavi.  (ab)