U onaj dan, uvečer, reče Isus svojim učenicima: “Prijeđimo prijeko!” Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe. Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: “Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?” On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: “Utihni! Umukni!” I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: “Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?” Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: “Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?” (Mk 4,35-41)

Prijeći prijeko, izvesti na pučinu, uvijek je aktualan poziv Učitelja i Gospodina. Ukoliko uistinu želimo biti učenici, onda smo pozvani uključiti se, biti aktivni, noseći bremena jedni drugima, prolaziti zemljom čineći dobro, dijeleći međusobno sve radosti i nade, žalosti i tjeskobe. Ribar koji nikad ne bi zaplovio, već bi se zadovoljio krpanjem mreža u sigurnosti luke, brzo bi propao. Slična sudbina može lako zadesiti i one čija vjera nije ljubavlju djelotvorna.

Umoran i iscrpljen Učitelj je zaspao. Zašto se, u trenucima kad se u prvi mah sve čini mirno, događaju oluje, pitanje je koje ostaje bez odgovora. Bolesti, svađe i sukobi, podjele, rastave brakova… Najednom, potpuno neočekivano, nastaje žestoka oluja. Dok je bonaca, dok nam sve ide po nekim našim planovima sve je manje-više uredu. Problem nastaje kad se digne vjetar, kad nam na našu životnu lađu navale valovi i počnu je puniti. U tim trenucima i nama se, kao uostalom i dvanaestorici, čini da Bog ne mari što ginemo.

„Zaprijeti vjetru i reče moru: Utihni! Umukni!“ Bogu je i te kako stalo. Vrjedniji smo mu od vrabaca i poljskog cvijeća. Onaj tko nam je izbrojio sve vlasi na glavi i te kako je svjestan svih strahova našeg srca. Ma koliko nam se noć činila tamnom, naše disanje isprepleteno je s Božjim. Bog nas, kako to reče poznati teolog, „ne spašava od oluje, već u oluji. Ne štiti nas od boli, već u boli. Ne spašava nas od križa, već po križu.“ Bili mi toga svjesni ili ne, Bog je uvijek i u svakom trenutku s nama, pa i onda kad mu, udaljujući se od njega okrećemo leđa. (ab)