U ono vrijeme: Židovi mrmljahu protiv Isusa što je rekao: “Ja sam kruh koji je sišao s neba.” Govorahu: “Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ‘Sišao sam s neba?'” Isus im odvrati: “Ne mrmljajte među sobom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca. Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.” (Iv 6,41-51)

Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu i oca i majku? Kako sad govori sišao sam s neba?

Pitanje koje je mučilo Židove slično je onom s kojim, ne mali broj pripadnika zajednice krštenika i dan danas, ima i te kako velikih problema: Tko je Isus iz Nazareta? Prvi korak u traženju odgovora na ovo temeljno pitanje našeg biti kršćanin, je da Evanđelje shvatimo ne kao spis u kojem nam se izlaže još jedna ideja u povijesti ljudske misli, već kao tekst koji nas želi približiti osobi Isusa iz Nazareta. Vjera nije susret s idejom, vjera je susret s osobom. Obraćenje, o kojem toliko slušamo i na koje smo stalno pozivani, sastoji se u jednostavnoj činjenici da prijeđemo sa ideje koju imamo o Bogu, na osobni susret s Bogom koji nam se svakodnevno daruje pod prilikama kruha i vina, u Isusu Kristu, sakramentu ljubavi. (ab)