U ono vrijeme: Krenu Isus i njegovi učenici u sela Cezareje Filipove. Putem on upita učenike: “Što govore ljudi, tko sam ja?” Oni mu rekoše: “Da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći opet da si neki od proroka.” On njih upita: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?” Petar prihvati i reče: “Ti si Pomazanik – Krist!” I zaprijeti im da nikomu ne kazuju o njemu. I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Otvoreno im to govoraše. Petar ga uze u stranu i poče odvraćati. A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: “Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!” Tada dozva narod i učenike pa im reče: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga. (Mk 8,27-35)

Zauzeti jasan stav, prema nekoj osobi ili pojavi, je nešto što velika većina nas izbjegava. Puno lagodnije se osjećamo u šumi nego na čistini. Međutim Isus je neumoljiv, traži nedvosmisleno zauzimanje osobnog stava.

Zamišljajući ovaj razgovor vrlo lako možemo vidjeti Isusa kako je, poput svakog učitelja, bio pomalo ponosan Petrovim odgovorom. Vjerojatno je promislio: „Ajde barem sam jednog nešto naučio, barem je on nešto od svega shvatio“. Međutim kako to obično biva, kad se razgovor produbljuje, onda se i učitelj sve više razočarava, dolazeći do zaključka da taj njegov učenik i nije baš sve najbolje razumio kako se on ponadao. Bilo iz pozicije učenika, bilo one učitelja, svi mi imamo slično iskustvo.

Petar za svoje nerazumijevanje biti Isusova poslanja i njegove poruke, ima opravdanje. Na Apostole još nije sišao Duh Sveti, još se nisu obukli u Silu odozgo. U tome je bitna razlika između Petra i nas današnjih kršćana. Mi smo po sakramentima krštenja i potvrde primili Duha Svetoga, te bi trebali jako dobro poznavati Isusa, njegovu poruku i poslanje. Pa ipak, unatoč tome, dojam je da nismo baš spremni svakodnevno, uvijek iznova, uzimati svoj križ i ići za Učiteljem. Netko bi mogao pomisliti da je zakazao Duh Sveti. Nije. Bog nikad ne može zakazati u svom milosrđu i ljubavi prema nama. Zakazali smo mi koji u svom životu ne želimo biti otvoreni poticajima Duha Svetoga. Rado ćemo se nazivati kršćanima, ali ćemo isto tako rado, nastojati izbjeći križ gdje god je to moguće, hodeći lakšim putem, donoseći lakše izbore, praveći stotine kompromisa, zaboravljajući pritom da je učenik samo onaj tko je pripravan slijediti i nasljedovati Učitelja. (ab)