U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!” (Lk 1,39-45)

Evanđelist Luka predstavlja nam Mariju kao hrabru i odlučnu ženu, koja poduzima dug, naporan i neizvjestan put sa sjevera Galileje na jug Judeje kako bi bila uz svoju rodicu Elizabetu. Ne čeka, ne oklijeva, već hita kako bi svoju vjeru posvjedočila konkretnom i djelotvornom ljubavlju.

Uoči proslave blagdana Božića, blagdana susreta, liturgija Crkve nas poziva na promišljanje o susret dviju žena koje su rodice i po tome što dijele slična iskustva. Ni same pravo ne razumiju kako su zatrudnjele, muževi su im poprilično skeptični. Josip doduše nešto manje, za razliku od svećenika Zaharije koji je ostao njem jer nije povjerovao Bogu. Obje, ispunjene Duhom Svetim, u sebi nose živote koji će u bitnom obilježiti kako povijest Izabranog naroda, tako i povijest čovječanstva u cjelini. Žive slična iskustva, te zbog toga, jedna drugu, jako dobro razumiju. Drugog u potpunosti razumijemo samo iz dva razloga. Zbog toga što proživljavamo istu ili sličnu stvarnost, ili zbog toga što se drugom, u ljubavi, u potpunosti darujemo.

Božić koji je pred nama možemo proslaviti kao još jedan u nizu, a možemo odlučiti kako ćemo ovog Božića, kojim započimamo i proslavu Jubilarne godine, brata i sestru susresti u radosti ljubavi. (ab)