Isusovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga. Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: “Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.” A on im reče: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” Oni ne razumješe riječi koju im reče. I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu. A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi. (Lk 2,41-52)

U svojim opisima, evanđelisti, nisu svetu obitelj željeli postaviti kao jedan nedostižni primjer, već su nam željeli jasno posvjedočiti kako i Isus, Marija i Josip, dijelili muke, tegobe, poteškoće, tjeskobe, radosti i nade tolikih obitelji, svih prostora i vremena. Evanđelisti su željeli da nam sveta Obitelj bude posve bliska na našem putu obiteljskog života. Bog je želio postati čovjekom, u obitelji, kako bi nam jasno naglasio vrijednost i potrebu autentične ljubavi muža prema ženi, žene prema mužu, roditelja prema djeci, djece prema roditeljima. Prepoznavanje, prihvaćanje, te izvršavanje Božje volje u vlastitom životu, je ono što motivira i podržava ljubav u obitelji, čemu nam jasno svjedoči primjer Nazaretske obitelji. Sve probleme i poteškoće, koji su u određenim trenucima njihova života, bili uistinu izazovni, Marija i Josip su nadilazili imajući potpuno povjerenje u Boga, uvjereni da je on taj koji u konačnici sve izvodi na dobro, makar oni u određenom trenutku to tako nisu vidjeli. Sveta Nazaretska obitelj želi nas vrlo jasno potaknuti da se u svom svakodnevnom obiteljskom životu, uz sve probleme i nedaće, ipak malo više pouzdajemo u Boga i njegovu ljubav prema nama. (ab)