Osam dana nakon tih besjeda, povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: “Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.” Nije znao što govori. Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: “Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!” I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli. (Lk 9,28-36)

Otkrivati Božje lice, trajan je poziv svih nas koji smo sakramentom krštenja pozvani iz bližeg slijediti Učitelja i Gospodina. Trajna je opasnost da nas na tom putu svlada san. Bilo od umora i iscrpljenosti, bilo od dosade i nezainteresiranosti. Nastojmo, osobito u ovom korizmenom vremenu, bdjeti i biti budni. Teško da ćemo Božje lice naći na gori, u sjajnoj odjeći, u društvu Mojsija i Ilije. Prije ćemo ga susresti u svojoj svakodnevnici u licu gladnog, žednog, stranca, golog, prognanog, bolesnog….

Najveći strah sv. Augustina bio je da će Isus proći pored njega, a da ga on neće primijetit. Dijelimo li i mi ovaj strah? (ab)