U ono vrijeme: Reče Isus: »Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.«  (Iv 10.27-30)

Označavajući sebe kao dobrog pastira, Isus je svoje suvremenike, vjerne Židove, više nego nas danas, zbunjivao i pričinjao im poteškoće. Naime, u psalmima i proročkim spisima starog zavjeta Bog sam sebe označava kao pastira. Tako u tekstu proroka Ezekiela čitamo: »Jer ovako govori Jahve Gospod: ‘Evo me, sam ću potražiti ovce svoje i sam ću ih pasti! Kao što se pastir brine za ovce svoje kad se nađe uza stado raspršeno, i ja ću se pobrinuti za svoje ovce i skupit’ ih iz svih mjesta u koje se raspršiše u dan oblaka i mraka. Sam ću pasti ovce svoje i sam ću im dati počinka – riječ je Jahve Gospoda. Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom – past ću ih pravedno.«

Nazivajući sebe dobrim pastirom, Isus sebe predstavlja Bogom. Zato i kaže: »Otac i ja jedno smo.« Jasno da je to u židovskim ušima zvučalo kao hula i blasfemija i da to mnogi nisu mogli ni htjeli prihvatiti. I nas, današnje vjernike, ova slika poziva da vjerujemo i ispovijedamo: U Isusu Kristu nas susreće sâm Bog – On koji je bezuvjetno na strani čovjeka, stalo mu je do svakog pojedinog kao što je i pastiru stalo do svake njegove ovce. Slika dobrog pastira, nama koji idemo za Isusom, ne poručuje da smo stado ovaca, nego da nas On, svakoga pojedinačno poznaje, ljubi, štiti i želi nas po svojoj smrti i uskrsnuću voditi u vječni život. Isus nije bio samo jedan poseban čovjek, uzoran u svojoj nauci i djelovanju. Ne, Isus je Bog – On i njegov Otac jedno su. Vjerujemo li mi u to? (ab)