U ono vrijeme: neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: “Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?” A on mu reče: “U Zakonu što piše? Kako čitaš?” Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!” Reče mu na to Isus: “Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.” Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: “A tko je moj bližnji?” Isus prihvati i reče: “Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ‘Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.'” “Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?” On odgovori: “Onaj koji mu iskaza milosrđe.” Nato mu reče Isus: “Idi pa i ti čini tako!” (Lk 10,25-37)

Susrećući na svom životnom putu ozlijeđena i napuštena čovjeka, naš prijatelj Samarijanac, u svom se djelovanju ne zadržava samo na riječima. On ovom čovjeku u potrebi daruje svoje vrijeme, daruje mu svoja dobra (vino i ulje), te u konačnici i svoj novac. Bilo bi uistinu jako žalosno kad bi i mi sami, poput ovog svećenika i levita, prolazili pored našeg brata ili sestre u nevolji i potrebi, praveći se da ih ne vidimo. Teško da  možemo izgrađivati zajednicu krštenika, “spotičući” se pritom o brata ili sestru.

Dok s jedne strane postoji uistinu značajan broj onih koji su spremni sebe, svoje vrijeme, te svoja dobra darovati potrebnima, u isto vrijeme postoji i velik broj onih koji se ne žele uključiti u razne aktivnosti koje se u zajednici događaju. Pokušajmo uložiti ozbiljan trud i napor kako bi smanjili broj “svećenika i levita”, a povećali broj “samarijanaca” unutar zajednice krštenika.

Međusobno zajedništvo možemo izgrađivati samo onda kad drugog prihvaćamo izlazeći mu u susret, ne ograničavajući mu njegovu slobodu nametanjem vlastitog mišljenja ili stava, ne osuđujući i ne prosuđujući ga, njegujući pritom uvijek iskren dijalog u ljubavi. (ab)