U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: “Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!” “Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.” (Lk 12,49-53)

Evanđelje od nas, što često, svjesno ili nesvjesno zaboravljamo, traži baš ono što mi ubiti ne volimo i često se trudimo na sve moguće načine izbjeći. Evanđelje od nas traži, da zauzmemo jasan stav, da donesemo jasnu odluku. Biti član zajednice krštenika, ne znači živjeti u miru, bezbrižno, u ništa se ne uživljavajući, već to znači živjeti svoj život u svjetlu deset Božjih riječi i osam blaženstava. Ukoliko tako živimo, ukoliko su nam djela nadahnuta ljubavlju prema Bogu i bratu čovjeku, onda nužno unosimo nemir, pa i podjelu, među sve one koji vjeru žele ograničiti na neku osobnu sferu, među sve one koji misle da je za biti pripadnik zajednice krštenika dovoljno tu i tamo otići na svetu misu, među sve one koji misle da se vjera živi samo u onim trenucima koje provodimo u crkvi. Projekt izgradnje Božjeg kraljevstva uvijek je u određenom konfliktu sa raznim ovozemaljskim ciljevima i projektima. Zbog toga svi oni koji se u miru, s puno brige, pažnje i ljubavi, svjedočeći svima evanđeosku radost i nadu, trude oko izgradnje Božjeg kraljevstva, često izazivaju određene podjele i nemir.

Budimo svjesni da smo sakramentom krštenja, upravo poput Učitelja poslani, sve naše odnose, zapaliti ognjem djelotvorne ljubavi, istinske radosti i žive nade. Ne dajmo se na tom putu obeshrabriti!  (ab)