U ono vrijeme: Podrugivali se Isusu glavari s narodom: “Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!” Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: “Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!” A bijaše i natpis ponad njega: “Ovo je kralj židovski.” Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: “Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!” A drugi ovoga prekoravaše: “Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.” Onda reče: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.” A on će mu: “Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!” (Lk 23,35-43)

Izrugan, prezren, odbačen od ljudi, popljuvan, izmučen i raspet, kraljuje jedini i istinski vladar, Krist Kralj. Narod i glavari svećenički, rimski vojnici, jedan od razbojnika, gledaju raspetog Krista i izruguju mu se. On šuti, pušta ih, ne otvara svojih usta. Nakon iskustva odbačenosti od svih, Sin Božji, čuje glas koji staje uz njega, glas koji ga želi obraniti od svih poruga i izrugivanja. On shvaća kako Gospodinu nije mjesto s njima. Ovaj razbojnik „vidi što oko ne vidje, čuje što uho ne ču, osjeća što u srce čovječje ne uđe“, naslućujući da je upravo to ono što Bog „pripravi onima koji ga ljube“. Iz dubine njegova srca izvire mudrost do koje se dolazi samo na drvu križa. U osobi raspetoj uz sebe vidi i prepoznaje Kralja: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje“. Ne traži da ga se spasi od zaslužene kazne, već samo da ne bude zaboravljen. S punim povjerenjem i pouzdanjem se obraća Isusu, siguran da njegovo kraljevstvo postoji, moleći da se i za njega nađe neki maleni kutak. Tek sad Gospodin, u trenutku kad sućut, milosrđe i praštanje mogu doći do izražaja, progovara: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju.“ Ovaj razbojnik daje nam neobično važnu lekciju za naš svakodnevni hod u vjeri: Ne boj se, imaj povjerenja, budi ustrajan, nećeš biti zaboravljen, Krist Kralj će te se sjetiti. (ab)