U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: “Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!” Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: “Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca.” “Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.” (Mt 3,1-12)

Ukoliko, u ovom vremenu došašća koje živimo, želimo uistinu usvojiti poruku koju nam upućuje Ivan Krstitelj, trebali bi živjeti životom koji donosi „plodove dostojne obraćenja“. Prvi i najvažniji plod obraćenja nam je, zbog naše ljudske naravi, često puta i najteži, a to je poniznost. Ivan Krstitelj nam se, na prvi pogled, u svom nastupu može učiniti poprilično prepotentnim, ali je u biti izrazito ponizna osoba. Da nije ponizan, s obzirom na popularnost koju je uživao u narodu, vrlo lako je mogao samog sebe proglasiti Mesijom. Međutim Ivan to nije učinio jer je bio svjestan da on nije taj, jako dobro je znao da Mesija, komu on nije „dostojan nositi obuće“, tek treba doći. Upravo zbog iskrene i autentične poniznosti Ivan je „najveći rođen od žene“. Jako dobro zna da je on samo „glas koji viče u pustinji“, onaj koji pripravljajući put drugom treba postajati manji, kako bi taj drugi postajao veći. Plodove obraćenja u svom svakodnevno životu moći ćemo donositi tek onda kad postanemo svjesni da nismo biti mi, da nisu bitne naše želje, naše potrebe, naši prohtjevi, bitan je jedino i samo Bog, koji nas u bratu i sestri svakodnevno pohodi. Kad Bog zauzme prvo mjesto u našem životu, kad mi sami na svom osobnom hodu u vjeri usvojimo stav i ponašanje Ivana Krstitelja, tek tada ćemo, živeći punim plućima svoj osobni krsni poziv i poslanje, postati spremni izgrađivati zajednicu krštenika.  (ab)