U ono vrijeme: Kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike da ga upitaju: “Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?” Isus im odgovori: “Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene.” Kad oni odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: “Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka. On je onaj o kome je pisano: ‘Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom.’ Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega! (Mt 11, 2-11)

Ivana Krstitelja do sumnje dovodi naše ljudsko očekivanje od Boga da djeluje onako kako smo mi zamislili, onako kako mi očekujemo. I Ivanova i naša sreća je u tome što nam Bog, unatoč svim našim sumnjama, pitanjima i nesigurnostima, izlazi u susret, makar nam i ne odgovarao na naša pitanja, kao što uostalom ni Ivanu ne odgovara na njegovo.

Bog u osobi Isusa iz Nazareta ne dolazi vičući: ja sam Mesija, ja ću vas spasiti. Bog čovjeka želi susresti u svojoj ljubavi, praštanju i milosrđu. Slijepima koji vide, hromima koji hode, gubavima koji se čiste, mrtvima koji ustaju, siromasima kojima se naviješta evanđelje. Potpuno je promašeno nekog uvjeravati kako sam veliki kršćanin, katolik, vjernik, ako se to ne vidi u načinu na koji živim svoju svakodnevnicu, ako se to ne vidi u izborima za dobro koje bi svakodnevno, pouzdajući se u Gospodina, trebao činiti.

Ivan je bio prorok nade, a mi smo pozvani biti svjedocima radosti ljubavi, živeći na način da ljudi s kojima dijelimo prostor i vrijeme, po našim djelima prepoznaju Boga koji je Caritas, Boga koji je ljubav. (ab)