U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.« »Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.« (Mt 5,13 – 16)

Svaki onaj koji kroči putem vjere, nade i ljubavi, naglašava nam Isus, je sol zemlje i svjetlo svijeta. Učenik, ne mora nužno imati životopis ispunjen raznim titulama i diplomama, iskustvom, karizmama…

Ono što Učitelj i Gospodin, od svog učenika očekuje je da, poput soli, daje poseban začin međuljudskim odnosima, da svjetlo koje u njemu prebiva, iz njega isijava, obasjavajući sve one koje na svom životnom putu susreće. Ukratko, Učitelj, od učenika očekuje da evangelizira, da upućuje brata čovjeka na Boga, govori mu o njemu, riječima, ali još i više načinom na koji živi svoju svakodnevnicu.

Osobni krsni poziv i poslanje trebali bi živjeti ne uzvišenom besjedom i mudrošću na načine koji izazivaju strah ili prisilu, vodeći se pritom pukim moraliziranjem. Već strpljivo i ponizno, u strahu i velikom drhtanju, pomažući drugom otkrivati tragove Božje prisutnosti u njemu i oko njega. (ab)