Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: “Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.” Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih. (Iv 20,1-9)

Evanđelje ne opisuje trenutak uskrsnuća. Ne vidimo kako se to dogodilo. Vidimo samo posljedice: prazan grob i srca koja se bude. Bog ne želi da se divimo čudu izvana, nego da ga iskusimo iznutra. Uskrs nije dokaz, nego poziv. Poziv da povjerujemo da smrt nema zadnju riječ. Ni u grobu, ni u našim ranama, ni u našim strahovima. Evanđelje nas poziva da se ne bojimo potrčati prema mjestima gdje mislimo da je sve izgubljeno. Jer upravo tamo Bog priprema novi početak. Poziva nas da budemo poput Ivana, otvoreni za znakove. Poput Petra, hrabri u ulasku u tamu. Poput Magdalene, vjerni i kad ne razumijemo. I na kraju, poziva nas da i mi možemo reći: „Vidio sam… i povjerovao.“ Ne zato što je sve jasno, nego zato što je On živ.