U ono vrijeme: Isus podiže oči prema nebu i progovori: “Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi. (Iv 17, 1-11a)

Put prema vječnom životu, sastoji se u tome da iz dana u dan sve više napredujemo upoznavajući Oca, jedinog i istinskog Boga, kao i onoga koga je poslao Isusa Krista. Ovim putem napredujemo čitajući Riječ, meditirajući ju, tražeći pritom, ako je potrebno i pomoć kako bi ju bolje razumjeli, da bi mogli što bolje opravdati razloge nade koju nosimo duboko u sebi.

Na putu osobne vjere, često se zadovoljavamo onim osnovnim, naučenim na prvim vjeronaučnim susretima, ne ulažući nužno potreban trud i napor kako bi, tijekom godina svog života, nastavili rasti u vjeri. Dok se u svim ostalim aspektima života nastojimo što više i bolje usavršavati, poznavanje vjere, često puta nam ostaje na toj prvoj, osnovnoj „djetinjoj“ razini. To nas onda dovodi u očitu poteškoću, jer je izrazito teško, u zreloj životnoj dobi, nadu koju nosimo u sebi, tumačiti i obrazlagati „djetinjim“ shvaćanjima i argumentima.

Osim poznavanja Božje riječi, na putu vjere napredujemo molitvom. Evanđelist Ivan, govor koji je Isus, na posljednjoj večeri, održao učenicima uoči najtežih trenutaka svog života, zaključuje njegovom molitvom Ocu. Čitajući i razmatrajući Učiteljevu molitvu, svi se možemo učiti dubokom i istinskom značenju kršćanske molitve. Učenik se Bogu obraća s punim povjerenjem. Često puta kad molimo nalazimo se u određenoj nelagodi, ne znajući pravo što ni kako moliti, pa se nerijetko naša molitva pretvara u ponavljanje nekih naučenih riječi i formulacija, koje se onda i nama samima nakon nekog vremena čine čudne. Ovaj osjećaj nelagode možemo nadvladati jedino ukoliko smo spremni ozbiljnije se potruditi oko upoznavanja vlastite vjere. Ovo je jedini način na koji uistinu možemo odgovoriti Bogu na njegov poziv koji nam je u sakramentu krštenja uputio, živeći aktivno i angažirano krsno poslanje u zajednici krštenika.

Isus je svjestan da je izvršio poslanje koje mu je bilo povjereno. Riječima i djelima, svima koji su ga željeli slušati, pokazao je Očevo milosrdno lice. Svjestan da je njegovo djelo dovršeno, zabrinut je za svoje koji ostaju u svijetu. Znajući kako je teško i izazovno ići putem vjere, Učitelj sve nas u predvečerje svoje muke, smrti i uskrsnuća povjerava Ocu.

Otac, ne može ne uslišati Sina, zato nas sve želi obući u silu odozgo, darujući nam svoju Ljubav, daruje nam Duha Svetoga. Mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji, darovi su Duha koje smo svi uvijek i iznova pozvani otkrivati, kako bi u svijetu, uistinu živjeli kao radosni svjedoci vjere, nade i ljubavi. (ab)