U ono vrijeme reče Isus Nikodemu: “Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.” (Iv 3,16-18)

Živeći svoj krsni poziv i poslanje, često puta dolazimo u određenu poteškoću pokušavajući shvatiti i razumjeti Boga. Zaboravljamo pritom kako Isus iz Nazareta nije ulagao poseban trud i napor, u tumačenje i objašnjavanje Boga. Umjesto umnih dovijanja i spekulacija, izabrao je jedan drugi put. Pokazao nam je Boga koji je ljubav, odnos, susret, prijateljstvo, radost, obitelj… Presveto Trojstvo nije neki misaoni koncept koji trebamo shvatiti, već je manifestacija ljubavi koju bi trebali prihvatiti i živjeti.

Može nam se dogoditi da tijekom dana uopće ne promislimo na Boga, međutim ukoliko smo uložili potreban trud i napor u izgradnju istinitih, poštenih i pravednih, međuljudskih odnosa, ukoliko smo bili širitelji radosti ljubavi, prihvaćali drugog sa svim njegovim manama i poteškoćama, pomažući mu, a ne odmažući, izbjegavajući “krojiti” bližnjeg prema svojim idejama i zamislima, konkretno smo doprinijeli izgradnji zajedništva na sliku i priliku Presvetog Trojstva, bilo to u obiteljskoj, župnoj ili društvenoj zajednici.

Aristotel (384. – 322. pr. Kr.) je davnih dana ustvrdio kako je čovjek društveno biće. On nije društveno biće samo zbog činjenice što teži životu u određenoj zajednici. Bića odnosa, društvena bića, smo prvenstveno zbog toga jer smo kao takvi stvoreni na Božju sliku i priliku (usp. Post 1,27). U našim genima slika je ljubavi Presvetog Trojstva, koju smo, snagom sakramenata krštenja i potvrde, pozvani i poslani, radosno živeći svoju svakodnevnicu, svima svjedočiti. (ab)