U ono vrijeme: Isus, prolazeći, ugleda čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pode za njim. Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?« A on, čuvši to, reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.« (Mt 9,9-13)

Isus, ovom kratko izjavom, proglašava dvije istine. Prva je da Bog ne čeka s palicom u ruci da udari grešnika, a druga je da grijeh nije nešto što koristi čovjeku ili povećava radost života, već je poput bolesti koja iscrpljuje čovjekovu snagu i čovjeka zavija u tugu i žalost.

Prispodoba o liječniku samo je prvi dio Isusovog odgovora farizejima. Drugi je dio odgovora umotan u ironiju, jer Isus upućuje farizeje, one koji su bili izvrsni poznavatelji Pisma i predaje otaca, da prouče citat iz Knjige proroka Hošee: „Milosrđe mi je milo, a ne žrtva“. Zanimljivo je da Isus ne citira drugi dio tog istog retka koji govori o poznavanju Boga, ali ih zato upućuje da „prouče“. Ovaj poziv u sebi podrazumijeva da nisu baš upoznali Božju riječ. Učitelj  ironično primjećuje da farizeji nisu najbolje shvatili Pismo i kultne propise svoga vremena, jer ih ništa od toga nije dovelo do ljubavi i milosrđa prema čovjeku, a Bog se već u Starome Zavjetu objavio kao: „Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću.“ Odlomak iz Evanđelje ne donosi, neku novu istinu, već Isus upućuje na riječi Staroga Zavjeta kao one koje vrijede i danas.

Isus i danas blaguje na mnogim zabranjenim mjestima suvremenoga društva s ljudima sumnjivih povijesti i nezgodnih pripadnosti, s carinicima i grešnicima današnjice, kojima poput liječnika previja rane prouzrokovane grijehom i ublažuje boli uznemirenih savjesti svojim božanskim oproštenjem. Ponekad se i nama njegovo djelovanje čini previše sablažnjivo, te u strahu propitkujemo i ispitujemo njegove današnje učenike, nositelje njegovog liječničkog djelovanja, nisu li možda i oni pretjerali jer ulaze u kuće ljudi, koji se nama „pravednima“ čine nezgodni i nevrijedni posjeta.

Ne trebamo se bojati da će nas onečistiti grešna prošlost ljudi, ili njihova nezgodna pripadnost, jer i njih i nas nebeski Otac ljubi i voli. Svi njemu pripadamo. Nakon što smo iskusili vlastitu grešnost, svi smo i te kako potrebni njegova praštanja i milosrđa.  (ab)