U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: “Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko ljubi svoj život poradi mene, naći će ga. Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.” (Mt 10,37-42)

Naše krsno poslanje ne bi trebali živjeti mlako i nezainteresirano, već aktivno i angažirano, jako ozbiljno doživljavajući i shvaćajući Učiteljev poziv: „napojiti drugog čašom hladne vode.“

Poziv da podijelimo sa sestrom i bratom čašu vode, ma koliko nam se može učiniti banalnim, poziv je na izlaženje iz komfor zone, izlaženje iz svog komoda, te stavljanja sebe, sa svim svojim talentima, vremenom, materijalnim dobrima koje posjedujemo, u službu bližnjem koji je potreban naše brige, pažnje i ljubavi. Sebe u potpunosti kao osobe, kao kršćane, ostvarujemo jedino i samo ukoliko smo spremni, dio sebe, dio svoje ljubavi, nesebično, bez ikakve računice dijeliti s drugim.

Biblija nam donosi nebrojeno primjera ljudi koji su i te kako bili na ovo spremni. Jedan od njih opisan nam je u prvom čitanju. U selu Šunamu, prorok Elizej bi redovito bivao ugošćavan od jedne obitelji. Očito je da bi Elizej tuda često prolazio kad su došli na ideju da mu sagrade i opreme posebnu sobicu u kojoj bi imao potreban mir i tišinu. Ova žena i njen muž, oboje već u godinama, ponudivši Proroka da na svojim čestim putovanjima kod njih odmori, nisu od njega ništa očekivali, pa ipak, zbog svoje spremnosti da konkretno pomognu bratu čovjeku, bivaju nagrađeni na način kojemu se nikako nisu mogli nadati. Ljubav koja se ulaže u odnose prema bližnjem se ne gubi, ona se uvijek umnaža. Darovana ljubav uvijek rađa ljubavlju i zato nam neće propasti plaća, makar čašom obične hladne vode, napojili sestru ili brata.

Živjeti svoj krsni poziv i poslanje, kao radosni svjedoci vjere, nade i ljubavi, možemo samo ukoliko nam je svakodnevnica ispunjena konkretnim djelima ljubavi, pa bila to i čaša obične hladne vode, koju ćemo pružiti bratu ili sestri u potrebi. (ab)