Ovako govori Gospodin Šibni, upravitelju dvora: “Lišit ću te tvoje službe, otjerat te sa tvog mjesta; i pozvat ću svoga slugu Elijakima, sina Hilkijina. Obući ću mu tvoju haljinu, tvojim ću ga pojasom opasat’, tvoju ću mu vlast predati u ruke te će biti otac žiteljima jeruzalemskim i kući Judinoj. Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove: kad otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti. Kao klin zabit ću ga na tvrdu mjestu; i postat će prijesto slave domu oca svojega. (Iz 22,19-23)

„Gospodin oholicu iz daleka poznaje“. Upravitelj kraljeva dvora, Šibni, kao da nije bio svjestan ovih riječi koje nalazimo zapisane u pripjevnom psalmu. Uzoholio se u svojoj službi. Darove i talente koje je od Boga primio nije koristio za dobro drugih, već za svoj osobni probitak, koji se često puta odvijao na uštrb i preko leđa drugih. Moć koju je kao upravitelj imao nije shvatio kao službu za opće dobro, već ju je shvatio i iskoristio kao službu sebi i svojim osobnim potrebama i ciljevima. Zbog takvog njegovog odnosa prema daru upravljanja koji mu je povjeren, Bog mu po proroku poručuje da će ga otjerati s tog mjesta i u svoje vrijeme pozvati nekog drugog da ga zamijeni.

Vlast i moć nikad nisu cilj i svrha samima sebi. Dar upravljanja nekome je dan ne zbog njega sama, uže ili šire rodbine, kumova, prijatelja i poznanika, već zbog općeg dobra čitave zajednice. Ukoliko nositelj tog dara to ne prepoznaje, onda svojim postupcima bitno šteti dobru svih onih koji su mu povjereni, te će poput ovog oholog upravitelja o kome nam progovara prorok Izaija, u svoje vrijeme biti smijenjen, a na njegovo će mjesto biti postavljen netko drugi, dok će on sam kad-tad, na ovaj ili onaj način, morati podnijeti račun o svojoj upravi. (ab)