Evanđelist Marko (9,38-43.45.47-48)  nam opisuje jednu od napasti u koju vrlo lako može upasti kršćanska zajednica, čemu uostalom i sami često puta svjedočimo. Uvijek postoji opasnost da određena zajednica, bilo da se radi o nekom crkvenom redu ili o župnoj, nekoj od molitvenih, te karizmatskih zajednica, misli kako upravo oni imaju monopol na Duha Svetoga. Članovi takvih zajednica često puta misle, a onda se tako i ponašaju, da se Duh Sveti pojavljuje samo unutar njihove grupe, da djeluje samo po njihovim riječima i djelima. U ime lažne vjernosti Duhu, često puta ga negiraju drugima, postavljajući na taj način ograničenja djelovanju Duha Svetoga, ponajprije u vlastitom životu i poslanju.

Očito je da ni učenici nisu shvaćali djelovanje Duha Svetoga: Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama. Što stoji iza ovakvog načina razmišljanja Ivana i njegovih drugova. Oni Isusa, kojeg sami slijede, nisu shvaćali na ispravan način. Imaju krivu ideju o Učiteljevu djelovanju i poslanju. Ne znaju da njegovo sveto ime nije ničije vlasništvo. Nitko nema monopol na Boga. Ne branite mu, tko nije protiv nas, za nas je, izgovara Isus, dobro nam znanu rečenicu, koju nažalost mnogi, u svojoj samoproglašenoj pravednosti, kao da zaboravljaju, te nastavlja: Tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća. Dovoljna je u biti jedna gesta simpatije i solidarnosti, čak i bez da se formalno pripada zajednici, kako bi se “dobila” plaća, kako bi se baštinio Život.

Kršćanin je onaj tko svu stvarnost svog života živi u Isusovo ime. Naziva se kršćaninom zato što je Kristov, što Kristu pripada. Ono što je uistinu važno to je Isusova osoba, on je jedini Učitelj, mi smo samo i uvijek učenici. Isus zamišlja i želi zajednicu učenika koja nije usmjerena na samu sebe, koja se ne postavlja na način da je dovoljna samoj sebi, doživljavajući sebe većom i važnijom od drugih. On želi zajednicu koja će biti otvorena svima. Usmjerenu na potrebe svih. Zajednicu u kojoj će svatko moći pronaći svoje mjesto, u kojoj će svatko biti shvaćen i prihvaćen. Isus vrlo jasno ističe, da svatko dobro djelo, bez obzira od koga dolazi, je uvijek dobro prihvaćeno, jer izvor dobrote, izvor ljubavi je sam Bog. Onaj tko čini dobro, uvijek je, makar toga i ne bio svjestan, na strani Boga.

Isus Krist nije “vlasništvo” nekolicine izabranih, već je dar svima, dar Ljubavi iz koje nitko nije izuzet. Isus je jedini dostojan da ga slijedimo, a put kojim je on prošao dobro nam je znan. Put je to služenja, umiranja sebi i svojim željama, te darivanja vlastitog života. Gospodin će u konačnici biti taj koji će odlučivati tko je unutar, a tko van njegove Crkve. Nama, u međuvremenu, ostaje ljubiti Boga i brata čovjeka, izgrađujući u našim zajednicama istinsko zajedništvo u ljubavi.

AB