Isus svojim učenicima tumači sve što ga na njegovom putu čeka (Mk 9,30-37). Objašnjava im sve izazove i poteškoće s kojima se mora suočiti. Govori im o svojoj muci i smrti, a oni, ne razumijući dobro o čemu im on to govori, među sobom raspravljahu o puno prizemnijim i njima bližim stvarnostima. Moći i vlasti, o tome tko je najveći.

Kad mi, danas ne bi bili gori od Isusovih učenika, mogli bi s Isusom suosjećati zbog nerazumijevanja i ne shvaćanja njegovih učenika. Međutim mi, ni nakon dvije tisuće godina, nismo naučili lekciju. Nakon sveg tog vremena i dalje se grčevito borimo barem za neki maleni, često puta prividni, dio moći i vlasti. Bilo u obitelji, na radnom mjestu ili društvenoj zajednici. Svi bi htjeli drugim vladati, a jako malo je onih, koji u poniznosti srca, žele biti drugom poslužitelji.

Iako ne razumiju Učitelja, dvanaestorica ga zbog straha ništa ne pitaju, a malo kasnije na njegovo pitanje, ovog puta zbog srama, ništa ne odgovaraju. Učitelj, koji je blaga i ponizna srca, ih ne prekorava, već ih doziva pokušavajući ih poučiti: Ako tko želi biti prvi, neka bude posljednji i svima poslužitelj. Lako možemo zamisliti njihovo razočaranje. Već su se vidjeli i zamišljali na pozicijama onih koji upravljaju i odlučuju, a kad ono hladan tuš. Za razliku od njih, Isus upravljanje zajednicom vidi skroz drugačije. Onaj tko u zajednici želi biti prvi, onaj koji želi voditi, treba biti spreman zauzeti posljednje mjesto, te biti svima sluga. To je način na koji Isus želi da se u kršćanskoj zajednici, u Crkvi, vrši služba upravljanja.

Nema ništa loše u tome da je netko prvi, u konačnici zajednicom mora netko upravljati, mora ju netko voditi, ali Isus želi da se vođenje zajednice odvija na potpuno drugačiji način od onog kako su to zamišljali njegovi učenici, na potpuno drugačiji način od onog kako i mi danas to često puta zamišljamo. Onaj tko upravlja, treba to činiti ne na uštrb drugih, već na njihovu dobrobit i korist. Ovo je ključ razumijevanja Isusova poziva biti od svih posljednji i svima poslužitelj. Nažalost svjedoci smo, kako tijekom povijesti Crkve, tako i dan danas, da oni koji su u Crkvi bili pozvani biti upraviteljima, nisu svoju službu često puta vršili na dobrobit i korist povjerene im zajednice, zlouporabljajući na najgori mogući način povjerene im službe unutar zajednice.

Isusov poziv biti od svih posljednji i svima poslužitelj, poziv je na prvenstvo ljubavi, koje bi trebalo vladati i prevladavati u svim našim međuljudskim odnosima. Upravo po onom što smo učinili najmanjima, najpotrebnijima, a svi smo u puno toga i mali i potrebni, jednog dana ćemo Bogu polagati račun. Stoga, umjesto da se borimo za neku prividnu vlast i moć, puno mudrije bi bilo da se borimo za izgradnju zajedništva u ljubavi, kako u našim obiteljima, tako i u župnoj, biskupijskoj i društvenoj zajednici.

AB