Bilo tjelesno, bilo karakterno, u svakom djetetu je prisutno nešto od njegovih roditelja. Po toj istoj logici, ukoliko uistinu vjerujemo da smo sakramentom krštenja postali djeca Božja, u svakom od nas, u našem DNK, postoji nešto božanskoga. Nešto, ne sve. Slični smo Bogu, ali nismo kao Bog.

Biti kako Bog, drama je koja se očito odvija na ovoj našoj pozornici od početka povijesti, tako da ovu ljudsku težnju susrećemo već na prvim stranicama sv. Pisma (usp. Post 2,7-9;3,1-7). Biti kao Bog, svemoćni i savršeni, iako pritom jako dobro znamo da nikad nećemo postati poput njega,  drama je našeg života, kušnja, izazov i napast, kojima smo neprekidno izloženi. Nikako da naučimo da su to, još na početku, pokušali naši praroditelji. U svom svesrdnom nastojanju da postanu bogovi, jedino što su otkrili je činjenica da su pred Bogom goli, bez ičega, potrebiti svega, najviše oprosta, milosrđa i ljubavi.

Za razliku od nas Isus nije samo Bogu sličan, on je Bog. Sotona je jako dobro svjestan činjenice da je on Sin, ali isto ne može odoljeti samom sebi, pa ga, nudeći mu razna materijalna dobra, vlast i moć, pokušava na sve načine odvojiti od Oca (usp. Mt 4,1-11) . Vjerojatno pretpostavlja da takvim svojim nastojanjima nema što izgubiti, a puno bi dobio kad bi uspio odijeliti Sina od Oca.

Međutim Sin je jako dobro svjestan da je sve to što se pred njega stavlja, što mu se predlaže i od njega traži, isprazno, vremenski ograničeno, ništa što bi ispunilo dušu i duh. Materijalna dobra, moć, slava, uspjeh… ni blizu usporedivo s vječnom Očevom ljubavlju.

Za razliku od Sina, mi nemamo apsolutnu sigurnost, ali bi trebali imati dar vjere, te barem neko malo iskustvo ove iste Očeve ljubavi, koje bi nas trebalo dovesti do zaključka da je svakodnevna trka za jednim eurom više, bespoštedna borba za nekom prividnom vlasti, časti i moći, uistinu isprazna. Osvježavajuće bi za naš duhovni život bilo da shvatimo kako ima puno više smisla, proživjeti život vjerom ljubavlju djelotvornom (usp. Gal 5,6), nego naganjajući želju postati kao bogovi. Ima li boljeg vremena od korizme za ovakav jedan zaokret u razmišljanju i ponašanju?

AB