U ono vrijeme reče Isus  svojim učenicima: “Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije. Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe.” “Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!”  (Mk, 13,33-37)

Crkva danas započima novu liturgijsku godinu, kojom smo živeći životom radosnih svjedoka vjere, nade i ljubavi, ne moreći se, pozvani hoditi (usp. Iz 40,31). Ovaj naš hod, kao i svake godine, započimamo liturgijskim vremenom Došašća, koje nas snažno usmjeruje na promišljanje o Gospodinu koji dolazi, kako bi bio s nama Bog.

Utjelovivši se, postavši čovjekom, rodivši se u špilji u Betlehemu Gospodin je već došao. No osim tog dolaska u povijesti vremena, Gospodin svaki dan dolazi i svaki dan nas u našem vremenu i prostoru vrlo konkretno želi susresti. Vrijeme Došašća, nadovezujući se na nekoliko posljednjih nedjelja, želi nas usmjeriti i prema konačnom Kristovu dolasku, kada će doći u svojoj slavi, kako bi sudio žive i mrtve.

Svjesni svega navedenog, lako možemo zaključiti kako je posve logično da nas vrijeme Došašća, što nam je vrlo jasno izraženo i u odlomku iz Markova evanđelja, poziva na budnost. Pazite, bdijete, što vama kažem svima kažem – bdijte. Odlazeći od kuće, gospodar svakom od slugu povjerava određeni zadatak koji treba izvršiti do onog vremena kad će se on ponovno vratiti. Ne zna se kad će se točno gospodar vratiti, možda za dan, tjedan, mjesec, godinu. To uostalom nije ni važno. Bitno je da sluge, sve do trenutka gospodareva povratka, marljivo i brižno, iz dana u dan, obavljaju svoje zadaće i dužnosti, pa tako i vratar, kome je dužnost bdjeti kako bi gospodaru, čim dođe i pokuca, mogao spremno otvoriti vrata.

Pozivajući nas na budnost, vrijeme Došašća, kao ono koje nas neposredno želi pripraviti na proslavu Božića, želi nam jasno naglasiti da svoju vjeru ne možemo živjeti površno, u nekom polusnu, izbjegavajući se aktivnije uključiti u život zajednice krštenika. Jer ukoliko ne budemo budni, pažljivi na Božju riječ, osjetljivi prema bratu čovjeku, osobito onom u nevolji i potrebi, lako nam se može dogoditi da uopće ne prepoznamo Boga koji dolazi kako bi nas pohodio.

Životom radosnih svjedoka vjere, nade i ljubavi, možemo živjeti jedino ukoliko smo u svom svakodnevnom životu oprezni i pažljivi prema svemu onom što se događa u nama i oko nas. Svima nam je, u Isusu Kristu, dana milost Božja. Budimo budni, bdijemo, surađujmo s darom milosti Duha Svetoga, koji će nas, ukoliko mu to dopustimo, učiniti postojanima do kraja.

ab