U ono vrijeme reče Isus  svojim učenicima: “Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije. Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe.” “Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!” (Mk 13,33-37)

„Pazite, bdijte, jer ne znate kad je čas“. Način na koji razmišljamo, vrednujemo i procjenjujemo stvari, situacije i osobe, vodi se našom, ljudskom logikom. Čekamo neki naš trenutak u kojem ćemo doći u prvi plan. Kristova logika je potpuno drugačija. Marko ovaj tekst piše polazeći od svog osobnog odnosa sa Isusom iz Nazareta, odnosa za koji želi da ga usvojimo, kako bi postao naš. „Pazite“, poziv je kojim sebi trebamo osvijestiti realnost svog života. Često puta smo u napasti da ne promatramo realno ni sebe ni svijet oko sebe. Kako bi izbjegli tu opasnost potrebno je bdjeti, potrebno je ostat budan. Drugim riječima potrebno je biti svjestan svojih mogućnosti i ograničenja, svjestan ljudi s kojima se svakodnevno susrećemo, svjestan društva u kojem živimo, te procesa koji se u svijetu oko nas događaju. Da bi ih mogli pravilno prepoznati i razlučiti potrebno je: paziti i bdjeti.

Vrijeme došašća nam želi naglasiti tu bitnu, osnovnu i temeljnu dimenziju našeg biti kršćanin: Paziti i bdjeti, biti budan u vjeri ljubavlju djelotvornoj. (ab)