Pažljivom poznavatelju Svetog pisma, neće promaći detalj koji nam donosi evanđelist Luka, a koji je ključan za pravilno čitanje i razumijevanje ovog odlomka iz evanđelja. Uspoređujući ga s paralelnim mjestima kod Mateja (17,1) i Marka (9,2), lako možemo vidjeti da njih dvojica događaj na gori Tabor, smještaju nakon šest dana, dok nam Luka govori o osam dana. Očito je da Matej i Marko aludiraju na dan stvaranja čovjeka (usp. Post 1,26-31) dok Luka govori o činu novog stvaranja, o prvom danu nakon subote, o danu Kristova uskrsnuća.

Isus, vodeći sa sobom Petra, Jakova i Ivana, uzlazi na goru kako bi se pomolio. Dok se on molio njegove učenike svladao je san. Slično se ponavlja i u Getsemanskom vrtu (Lk 22,45), kad učenike također savladava san, u trenucima dok se Isus molio. Svladavši ih san nisu mogli vidjeti Učitelja koji se moleći toliko sjedinio s Ocem, da mu se lice izmijenilo i odjeća zablistala. U svojoj ljudskoj krhkosti i slabosti, Petar i ostali učenici, čak dva puta, ne uspijevaju biti sudionicima Isusove preobražajne molitve.

Molitva je tema kojoj se Luka, polazeći od molbe učenika Isusu: nauči nas moliti (usp. Lk 11,1-4), u svom tekstu rado i često vraća. U molitvi slavimo Boga, zahvaljujemo mu, molimo ga za pomoć, razgovaramo s Bogom, meditiramo otajstvo Boga. Isus u svojoj molitvi izražava duboko zajedništvo i sjedinjenje s Ocem. Za vrijeme duboke i intezivne molitve, izgled mu se mijenja, postaje netko drugi. Na Isusovom licu u tim trenucima zasjalo je Božje lice. Dok nam Matej i Marko govore o Isusovu preobraženju (grč. metamórphōsis), Luka upotrebljava drugu grčku riječ: èteron, koju doslovno možemo prevesti: postati netko drugi. U molitvenom zajedništvu s Ocem, Isus pokazuje svoje božansko lice. Bog je drugačiji, a to nam i sam Isus vrlo jasno svjedoči.

Otkrivati i danas u našem životu ovo drugo, drugačije Božje lice, trajan je poziv svih nas koji smo sakramentom krštenja pozvani iz bližeg slijediti Učitelja i Gospodina. Trajna je opasnost na tom putu da nas svlada san, bilo od umora i iscrpljenosti, bilo od dosade i nezainteresiranosti. Nastojmo, osobito u ovom korizmenom vremenu, bdjeti i biti budni. Teško da ćemo Božje lice naći na gori, u sjajnoj odjeći, u društvu Mojsija i Ilije. Prije ćemo ga susresti u svojoj svakodnevnici u licu gladnog, žednog, stranca, golog, bolesnog… (usp. Mt 25, 31-46). Najveći strah sv. Augustina bio je da će Isus proći pored njega, a da ga on neće primijetit. Dijelimo li mi ovaj strah?

AB