U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: “Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!” Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: “Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca.” “Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.” (Mt 3,1-12)

Vremenom došašća odjekuje radosna vijest o dolasku Mesije koju nam donosi Ivan Krstitelj, pozivajući nas na svetost života, obraćenje uma, srca i djela. Poziv na obraćenje nije zapovijed. Poziv na obraćenje je mogućnost koja je pred nas postavljena, te nam, ukoliko ju iskoristimo,  omogućuje da u novom svjetlu promatramo sebe, ljude i događaje u svom životu.

Prihvatiti mogućnost obraćenja znači otvoriti vrata vlastitog života onomu koga Ivan Krstitelj opisuje kao jačeg od sebe. Ovu misao Ivana Krstitelja jako dobro je izrazio sveti Ivan Pavao II, svojom poznatom rečenicom: Otvorite vrata Kristu! Prihvatiti Isusa Krista koji mi dolazi u susret poziv je koji odjekuje ne samo vremenom došašća, već čitavim mojim životom. Ne bi se trebali bojati otvoriti vrata Kristu, ne bi se trebali bojati pustiti Boga u svoj život. Trebali bi se, poput sv. Augustina, bojati da Bog prođe mimo mene, a da to uopće ne primijetim.

Ukoliko želimo uistinu usvojiti poruku koju nam upućuje Ivan Krstitelj, ne samo u pripremi na proslavu Božića, već i inače na svom svakodnevnom hodu u vjeri, ukoliko želimo primijetiti Boga koji nam dolazi u susret, trebamo živjeti životom koji donosi plodove dostojne obraćenja.

Prvi i najvažniji plod obraćenja nam je ujedno, zbog naše ljudske naravi, često puta i najteži, a to je poniznost. Ivan Krstitelj nam se, na prvi pogled, u svom nastupu može učiniti poprilično prepotentnim, ali je u biti izrazito ponizna osoba. Da nije ponizan, s obzirom na popularnost koju je uživao u narodu, vrlo lako je mogao samog sebe proglasiti Mesijom. Međutim Ivan to nije učinio jer je bio svjestan da on nije taj, jako dobro je znao da Mesija, komu on nije dostojan nositi obuće, tek treba doći. Upravo zbog iskrene i autentične poniznosti Ivan je najveći rođen od žene. Ivan je jako dobro svjestan da je on samo glas koji viče u pustinji, onaj koji pripravljajući put drugom treba postajati manji kako bi drugi postajao veći. Plodove obraćenja u svom svakodnevno životu moći ćemo donositi tek onda kad postanemo svjesni da nismo biti mi, da nisu bitne naše želje, naše potrebe, naši prohtjevi, bitan je jedino i samo Bog. Kad Bog zauzme prvo mjesto u našem životu, kad mi sami na svom osobnom hodu u vjeri usvojimo stav i ponašanje Ivana Krstitelja, tek tada ćemo živeći svoj osobni krsni poziv i poslanje, postati spremni izgrađivati zajednicu krštenika. (ab)