Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega. Pisano je u Izaiji proroku: Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put. Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom. I propovijedao je:  “Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.” (Mk 1,1-8)

Božja riječ, današnje druge nedjelje došašća, preko proroka Izaije, poziva nas na promišljanje o uvijek aktualnoj temi utjehe, koju mnogobrojne nesigurnosti na svim područjima našeg života u ovom povijesnom trenutku, čine još aktualnijom.

Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Iskrenu i pravu utjehu možemo naći jedino i samo u Bogu. Kad zapuhnu vjetrovi, navale bujice, te se svom silinom sruče na kućice naših života, koje često puta podižemo na ne baš pretjerano čvrstim i jakim temeljima (usp. Mt 7,24-28), onda i te kako, zajedno sa psalmistom postajemo svjesni da je samo u Bogu mir, samo u njemu je nada (usp. Ps 62,6). Bog je onaj koji nam pruža utjehu u svom očinskom krilu, samo Bog je onaj koji u naša srca ulijeva snagu nove nade.

U svijetu i društvu u kojima živimo, upravo mi pripadnici zajednice krštenika, pozvani smo i poslani, biti širiteljima i navjestiteljima radosti nade utemeljene na vjeri ljubavlju djelotvornoj (usp. Gal 5,6). Umjesto da, u sigurnosti vlastitih zajednica, pomalo skrivajući se, čekamo da udari olujnih vjetrova prođu, pozvani smo uspeti se na goru, te snažnim glasom i jasnim stavom, svima navijestiti poruku nade: Evo Boga vašega!

Nemojmo se bojati susresti Boga koji nam dolazi, duboko svjesni da nam ususret dolazi Gospodin koji poput pastira, s puno brige, pažnje i ljubavi, okuplja stado koje se raspršilo u dan oblaka i mraka (usp. Ez 34,12). Dolazi nam u susret Bog koji sve one koji su umorni i opterećeni, slabi i krhki, sve one koji su najviše potrebni njegove brige i ljubavi, praštanja i milosrđa nosi u svom naručaju.

Umjesto da se u strahu zatvaramo, bježeći pritom i od samih sebe i od Boga, iskoristimo ovo vrijeme došašća kako bi iskreno i bez fige u džepu, pohitali u susret Bogu koji je ljubav.

ab