Svečana i službena je uvodna rečenica iz evanđeoskog odlomka: Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji (Lk 3,1-2). Točno određene godine vladavine cara Tiberija, Ivan Krstitelj, koji propovijeda u pustinji, najavljuje neposredni dolazak Mesije, koga je narod stoljećima iščekivao. Evanđelist Luka nam donosi točne povijesne i zemljopisne podatke vremena kad se pojavio Mesija, vremena kad je Krist započeo svoje javno djelovanje. Donosi nam ih kako bi mogli jasno uvidjeti da osoba Isusa Krista, nije plod mašte pojedinaca ili neki mit, već konkretna osoba, koja djeluje u konkretnom prostoru i vremenu, donoseći vrlo konkretnu poruku i ponudu spasenja svima nama.

Židovi su smatrali da će Mesija doći samo za njih, samo da njih spasi. Ivan Krstitelj ih, citirajući jednog od najvećih protagonista povijesti Izabranog naroda, proroka Izaiju, razuvjerava: Svako će tijelo vidjeti spasenje Božje. Svakom čovjeku je ponuđena mogućnost spasenja. Ne samo Židovima, već svim ljudima, u svim prostorima i vremenima. Bog nudi spasenje svima bez obzira na rasu, pripadnost određenom narodu ili određenoj kulturi. Na ovaj način, odmah na početku Kristova javnog djelovanja, vrlo jasno se očituje univerzalnost spasenja koje nam Isus donosi. Spasenje je to koje nam je svima ponuđeno, svima darovano. Hoćemo li taj dar Božjeg spasenja prihvatiti ili odbaciti, ovisi isključivo o nama samima.  Bog, koji čovjeka stvara slobodnog, poštuje našu slobodu, poštuje ju i onda kada ga odbacujemo.

Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze. Pustinja koja počima čim se iz Jeruzalema započnemo spuštati prema Jerihonu i Mrtvom moru, puna je brežuljaka i krivudavih putova. Ovom slikom pustinje opisan nam je mentalitet, srce i duša svih onih koji žive bez Boga. Da bi mogli Boga upoznati pozvani su, kako nam kaže ovaj sveti proročki tekst, ispuniti doline (koje su prazne zbog sigurnosti koju polažemo u sebe, a ne u Boga), sniziti gore i brežuljke (slika je to naše oholosti, pouzdanja u naše ja, izgradnje međuljudskih odnosa, društva i svijeta bez Boga), izravnati krivudave i izgladiti hrapave putove (ne služiti se u svom životu: podvalama, ogovaranjima, lažima, podmetanjima u ostvarivanju svojih ciljeva…).

Naučili smo kako graditi ravne i brze autoceste, s vijaduktima koji “ispunjaju” doline, i tunelima koji “snizuju” planine. U vremenu došašća, koje nas želi podsjetiti da Gospodin dolazi, proroci Izaija i Ivan Krstitelj pozivaju nas da ravne i pouzdane autoceste izgradimo u sebi i oko sebe.

AB