U ono vrijeme: Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče: “Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!” To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene! Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.” I posvjedoči Ivan: “Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ‘Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.”(Iv 1,29-34)

Ugledavši Isusa, Ivan Krstitelj govori svojim učenicima: Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! Za njegove učenike ovo bio jedan potpuno neočekivan opis Boga. Nije više Bog onaj kome se prinose žrtve, već sam Bog, postaje žrtva. Ovom, pomalo neočekivanom Ivanovom tvrdnjom, biti će prožeto čitavo Evanđelje, opisujući nam Boga kao onog, koji se za Božić nije samo utjelovio među nas, već je među nama postao malen i ponizan. Bog koji se ne nameće, sijući strah i trepet, već nam sebe u neznatnosti i malenosti predaje, odnoseći grijeh svijeta. Ne tisuću gluposti kojima svakodnevno razdiremo sebe i sve oko sebe, već jedan grijeh, onaj čiji je korijen duboko usađen u nama. Grijeh koji se očituje u nezainteresiranosti, nasilju, egoizmu, samodostatnosti, klevetama, lažima, ogovaranjima… Grijeh koji se poput virusa širi našim životom, obilježavajući nas i sve naše odnose. Isus dolazi kako bi nas izliječio, kako bi nas ozdravio od našeg najvećeg i jedinog grijeha, grijeha koji uzrokuje sve druge grijehe u našem životu. Grijeh je to pomanjkanja, a ponekad i potpune odsutnosti ljubavi.

Čini to ne prijeteći i kažnjavajući, ne s pozicija sile i moći, ne naređujući i zapovijedajući, već izgrađujući i šireći revoluciju nježnosti, kako to jasno formulira papa Franjo.

Jaganjac ne odnosi grijeh svijeta u nekim davno prošlim vremenima, niti u nekoj nejasnoj i maglovitoj budućnosti. On to čini ovdje i sad, neumorno nas pozivajući da ga primijetimo u svom životu, na potpuno jednak način, kako ga je među masom ljudi, na rijeci Jordanu, primijetio Krstitelj, koji ga prije toga, kako sam svjedoči nije poznavao.

Pred nama su obično dva puta. Put grijeha koji nudimo sami sebi. To je put koji nas, zbog pomanjkanja ljubavi prema Bogu i bližnjem, polako ali sigurno vodi prema odumiranju života u nama i oko nas. Nasuprot njemu stoji put koji nam nudi Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta. Put je to življenja punim plućima. Put koji je u bitnom obilježen ljubavlju prema Bogu i bližnjem, izgradnjom civilizacije ljubavi. Ići ovim putem znači slijediti Jaganjca Božjeg. Njegov put, put je istinske radosti i sreće. Ne moreći se i ne sustajući njime hodimo, svjedočeći svima radost vjere, nade i ljubavi. (ab)