U ono vrijeme: Bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: “Vina nemaju.” Kaže joj Isus: “Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!” Nato će njegova mati poslužiteljima: “Što god vam rekne, učinite!” A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: “Napunite posude vodom!” I napune ih do vrha. Tada im reče: “Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.” Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: “Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.” Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana. (Iv 2,1-12)

Često nam Sveto pismo, kroz sliku ženidbe, želi opisati savez između Boga i njegova naroda. Tako npr. kod proroka Izaije čitamo: Kao što se mladić ženi djevicom, tvoj će se graditelj tobom oženiti; i kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati. Želeći i sam potvrditi važnost ovih riječi, želeći nam potvrditi da Bog uvijek ostaje vjeran svom savezu, Isus prvo svoje čudo čini upravo u kontekstu ženidbenog slavlja u Kani Galilejskoj.

Isus ne prezire ono što je ljudsko, upravo suprotno. U potpunosti je uključen u život svog naroda. Dijeli s njim sve radosti i nade, sve tuge i boli svakodnevnice. O njegovoj uključenosti u svakodnevni život, svjedoči nam i prisutnost na ovom ženidbenom slavlju. Interesantno je kako Isus, za prvo čudo koje odlučuje napraviti bira ambijent ženidbenog slavlja, tj. bira brak i obitelj. I na ovaj način nam želi vrlo jasno naglasiti temeljnu ulogu i zadaću obitelji u društvu, zadaću izgradnje civilizacije ljubavi.

Osim činjenice samog čuda, Marijine uloge u njemu, te učenika koji povjerovaše u njega, ovaj odlomak iz Ivanova evanđelja donosi nam jedan interesantan detalj koji je i te kako bitan i važan, kako za naš osobni napredak u vjeri, tako još i više za napredak naših zajednica. Osim slugu, nitko od sudionika ovog slavlja, nije primijetio što se ubiti dogodilo. Božja čuda se uglavnom događaju tiho i neprimjetno. Međutim da bi se uopće mogla dogodit potrebne su “sluge”, potrebni su oni koji će sebe, svoje sposobnosti, svoje vrijeme darovati Bogu, iz ljubavi prema njemu i bližnjemu. Ovu činjenicu nam jako dobro naglašava apostol Pavao: Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. Svatko od nas, članova župne zajednice, ima različite darove, različite talente i sposobnosti. Tek onda kad sposobnosti i darove koje imamo, odlučimo podijeliti sa svima, tek tada ćemo i mi kao pojedinci, a samim tim i naša župna zajednica uistinu napredovati.

ab