U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine. (Iv 1,1-5.9-14)

Prvo biblijsko čitanje (Sir 24,1-2.8-12) koje nam donosi liturgija današnje nedjelje, uzeto iz Knjige Sirahove, govori nam o pohvali Božjoj mudrosti. Božja mudrost se u sv. Pismu shvaća dvojako: kao vječna Božja Riječ, te kao Božji Duh, koji je već od početaka stvaranja lebdio nad vodama. Na odlomak iz Knjige Sirahove nadovezuje se onaj iz Ivanova evanđelja koji nam progovara o vječnoj Riječi Očevoj, koja se utjelovljuje, te postaje čovjekom u osobi Isusa iz Nazareta. Ova dva biblijska teksta zajedno sa drugim čitanjem (Ef 1,3-6.15-18) uzetim iz Poslanice Efežanima, možemo doživjeti kao svojevrsni triptih u kojem se na svečani način opisuje Božji spasenjski zahvat u povijesti čovječanstva. Riječ tijelom postade i nastani se među nama, u njemu nas Bog blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim.

Unatoč činjenici da nam se Bog objavljuje u djelu stvaranja, da šalje svoje poslanike i proroke, ipak kroz svu povijest ostaje tajanstven i čovjeku nedohvatljiv. Utjelovljenjem Isusa Krista, Riječi Božje koja postaje tijelo, Bog se čovjeku u potpunosti objavljuje. Objavljuje mu se na skroz drugačiji način nego što ga je čovjek do tada zamišljao. Jedan Bog u Trojstvu osoba. Milosrdni Otac koji u svom milosrđu želi da se svi spase. Bog koji je ljubav, po utjelovljenoj Riječi, postaje nam dohvatljiv i opipljiv. Na nama je da imamo uho koje čuje i oko koje vidi. Živimo budno i trezveno, pažljiva uha i otvorena oka,  primjećujući Boga koji nam dolazi u susret.

ab