Razgovor koji Isus i Samarijanka vode na Jakovljevu zdencu, jedan je od najljepših tekstova zapisanih u Bibliji (Iv 4,5-42). Ukoliko ga želimo u potpunosti doživjeli, neophodno je osobno ga iščitavati i nad njim meditirati, kako bi se mogli poistovjetiti sa ženom, koja jednog dana, kao i svakog drugog, odlazi na zdenac zagrabiti vode i tu susreće Isusa. Evangelizacijski navještaj započima uvijek osobnim susretom i razgovorom ( usp. EG 128).

U liku žene Samarijanke ocrtano nam je životno nezadovoljstvo i zabrinutost svih onih koji ne nalaze ono što traže. Ona je također slika tolikih žena i muškaraca koji su u svom životu zaboravili na Boga, koji su prema Bogu indiferentni. Slika je i svih onih koji se neprijateljski odnose prema Bogu, onih koji Boga ne poznaju, niti ga žele upoznati, iako nas danski filozof Soren Kierkegaard jasno upozorava da svaki čovjek nosi u sebi težnju za Apsolutnim. Često puta u našem ljudskom životu, tu žeđ za Apsolutnim, želimo utažiti na krivim zdencima. Zdencima pohlepe, oholosti, egoizma… Zaboravljamo pritom da samo Isus može utažiti našu žeđ potrage za punim  smislom života.

Nasuprot našoj žeđi, stoji Bog žedan naše ljubavi. Molitva je, znali mi to ili ne, susret Božje i naše žeđi. Bog je žedan da mi budemo žedni njega, čitamo u Katekizmu Katoličke Crkve (2560). Učenici smo Boga koji nas traži, koji žeđa za nama i našim životom. Žeđa za našim srcem želeći ga ispuniti vodama svoje ljubavi. Bog žeđa za našom vjerom i našom ljubavlju. Predslovlje današnje treće korizmene nedjelje na to nas jasno podsjeća: On od Samarijanke zaiska vode, a za uzvrat je obdari darom vjere: više je žudio za njezinom vjerom nego za vodom, jer je u njoj htio zapaliti oganj ljubavi Božje (RM str. 141).

AB