Upravo u taj čas dođoše neki te mu javiše što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: “Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.” Nato im pripovjedi ovu prispodobu: “Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeći ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ‘Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ‘Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.'” (Lk 13, 1-9)

Evanđelist Luka nam prenosi Isusove riječi koje više izazivaju zebnju nego utjehu. Dva puta Učitelj vrlo jasno ponavlja: Ako se ne obratite svi ćete slično propasti.

U životima svih nas isprepleću se dva značenja smrti, tjelesno i duhovno. Tjelesna smrt je neminovnost s kojom ćemo se svi, prije ili kasnije suočiti. Dovoljna je neka nesreća u prometu, pad aviona, teroristički čin, sukob u obitelji, nesreća na poslu, potres, poplava… Ukratko, sve ono o čemu skoro svakodnevno slušamo ili  čitamo u tzv. crnoj kronici, može se dogoditi svakom od nas. Ako nam se i ne dogodi nikakva nesreća, opet smo suočeni s činjenicom smrti, koju, ma koliko neki pokušavali, nikako ne možemo izbjeći.

Puno opasnija od tjelesne smrti, za živote onih koji Kristu i u Krista vjeruju, je duhovna smrti. Do duhovne smrti dolazi onda kad uporno ustrajemo u određenom stilu i načinu života ne želeći se promijeniti, ne želeći se obratiti. Stil je to koji je, vodeći se isključivo vlastitim potrebama i interesima,  obilježen nedovoljnom ljubavlju prema Bogu i bližnjem.

Božja riječ, po apostolu Pavlu nas vrlo jasno upozorava na pogubnost takvog stila života, na pogubnost duhovne smrti. Dobar dio izabranog naroda “zaglavio” je u pustinji, jer nisu bili po volji Bogu. Pokušavali su Boga prilagodit svojim shemama i okvirima, svojim očekivanjima. Nebrojeno puta su mrmljali protiv Mojsija i Boga, žaleći za životom robova u Egiptu. Starozavjetne knjige Izlaska i Brojeva pune su takvih primjera. Sve što se njima događalo, napisano je, kako nam to prenosi sv. Pavao, kao upozorenja nama, kao poziv da mi budemo drugačiji. No veliko je pitanje koliko smo mi iz ovih događaja naučili, koliko smo mi uistinu drugačiji.

Sakramentom krštenja postali smo članovi zajednice krštenika. Premda, možda i redovito, okupljajući se u našim crkvama, primamo svete sakramente, osobito pričesti i pomirenja, veliko je pitanje donosimo li u svom životu plodove Duha ili smo sličniji ovoj neplodnoj smokvi. Podsjetimo se da su plodovi Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost (Gal 5,22). Ukoliko stablo našeg života ne obiluje ovim plodovima, dajmo sebi šansu, imajmo povjerenja u milosrdnog vinogradara, obratimo se, te počnimo donositi plodove na duhovnu korist nas samih i župne zajednice kojoj pripadamo. Ukoliko pak, u svojoj samoproglašenoj pravednosti, mislimo da je obraćenje za one druge, onda i te kako vodimo računa o Apostolovim riječima: Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne.

ab