Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo. A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: “Tko si ti?”, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: “Ja nisam Krist.” Upitaše ga nato: “Što dakle? Jesi li Ilija?” Odgovori: “Nisam.” “Jesi li Prorok?” Odgovori: “Ne.” Tada mu rekoše: “Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?” On odgovori: “Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji! – kako reče prorok Izaija.” A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: “Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni Prorok?” Ivan im odgovori: “Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.” To se dogodilo u Betaniji s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio. (Iv 1,6-8.19-28)

Ivan, vjerojatno na sveopće iznenađenje i čuđenje vladajućih struktura, ne preuzima ulogu oca Zaharije, ne postaje svećenik u jeruzalemskom hramu. Umjesto toga, vraćajući se ondje gdje je sve počelo, izabire otići u pustinju. Tragajući za davno izgubljenim identitetom, Ivanu se u jordanskoj pustinji pridružuje mnoštvo naroda (usp. Mt 3,5; Mk 1,5; Lk 3,7).

Navikli napasati same sebe (usp. Ez 34,2) vođe naroda, oguglali na sve, ne mareći previše za povjerenu im zajednicu, srca spora da razumiju što je od davnina naviješteno (usp. Lk 24,25), pokušavaju shvatiti uzroke tolikoga komešanja u narodu. Nije im do kraja jasno radili se tu samo o još jednom nevažnom marginalcu ili se ipak iza Krstiteljeva govora i njegovih djela krije nešto više što bi eventualno sutra moglo ugroziti njih i njihove teško izborene pozicije. Ne usuđujući se sami krenuti u potragu za odgovorima, šalju svoje izaslanike da pokušaju doznati nešto više o ovom novom fenomenu koji je zagolicao maštu naroda.

Tko si ti? Ivanov odgovor na pitanje koje mu u različitim oblicima šest puta postavljaju izaslanici narodnih vođa, za neko naše prosječno poimanje dosta je neobičan. Na postavljeno pitanje ne odgovara što jest, već što nije: Nisam Krist, nisam Ilija, nisam prorok. Kad netko od nas traži da predstavimo sebe, uglavnom to činimo nabrajajući podatke iz životopisa, poznanstva, određene uspjehe koje smo eventualno postigli. Suprotno takvom uvriježenom ponašanju, Ivan Krstitelj, opisuje sebe nabrajajući ono što on nije, kako bi došao do onog što je. On je glas, a Riječ je ipak netko drugi.

Odlomak iz Ivanova evanđelja opisujući nam susret Ivana Krstitelja sa izaslanicima narodnih vođa, snažno nas potiče na promišljanje o načinima na koji predstavljamo sebe, slici koju o samima sebi stvaramo, percepciji koju drugi imaju o nama. Ivan Krstitelj, u kojem su mnogi njegovi suvremenici vidjeli Krista, Iliju, proroka, jasno nam svjedoči o pogubnosti krivih slika i lažnih očekivanja i percepcija. Ukoliko uistinu želimo kao radosni svjedoci vjere, nade i ljubavi, nasljedovati Učitelja i Gospodina, onda je i te kako bitno da imamo istinitu i iskrenu sliku o samima sebi, te da se iskreno i istinito drugima predstavljamo. Sve drugo udaljuje nas od nas samih, od bližnjeg, a u konačnici i od Boga.

ab