Došašće je vrijeme plodonosnog iščekivanja koje možemo, kako nam to svjedoči apostol Jakov, usporediti s ratarom koji strpljivo iščekuje da zemlja koju je obradio i zasijao donese svoj urod (Jak 5,7-10). Iščekivanje ploda, koji će u svoje vrijeme doći je dugo, te bi u prvom redu trebalo biti obilježeno strpljenjem i nadom, ali i osobnim angažmanom. Teško da će zemlja donijeti urod ukoliko sami ne uložimo potreban trud i napor. Ova slika iz poljoprivredne svakodnevnice, vrlo lako i jednostavno je primjenjiva na sve aspekte našeg života, pa tako i na naš hod u vjeri. Ukoliko želimo donositi plodove dostojne obraćenja (usp. Mt 3,8) trebamo uložiti određeni trud i napor, kako oko sebe i svog osobnog odnosa s Bogom, tako i oko drugih.

Živeći u civilizaciji koja je u bitnom obilježena tim da sve mora biti sad i odmah, od velike koristi bi nam bilo da iznova otkrijemo što to uistinu znači strpljenje. Moramo se iz dana u dan učiti strpljenju, kako sa samima sobom, tako i sa bratom čovjekom, a to naše nastojanje trebalo bi biti prožeto radošću i nadom. Radost, koja svoje uporište ima u nadi, trebala bi u bitnom obilježavati našu svakodnevnicu. Nada na koju smo, sakramentom krštenja, pozvani, nije neka pasivna nada, kao kad npr. čekamo vlak koji nikako da dođe, ali se nadamo da će uskoro doći. Kršćanska nada je aktivna nada. Nada koja od nas traži da se uključimo, da budemo aktivni, da damo maksimum od sebe, živeći radosno svoju vjeru djelotvornom ljubavlju (usp. Gal 5,6).

Svjedoci radosti i nade, u društvu u kojem živimo, moći ćemo biti samo ukoliko smo osobno susreli i upoznali Isusa koji je Krist. Ivan Krstitelj kao da nije bio siguran jeli Isus uistinu Krist (Mesija) pa mu šalje svoje učenike da ga pitaju: Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo? (Mt 11,2). Možda, što mi je nekako vjerojatnije, Ivan svoje učenike šalje Isusu, ne zbog sebe i nekih svojih osobnih nedoumica, već zbog njih samih i njihovih sumnji. Oni su ti koji su se trebali osobno uvjeriti da Isus, unatoč tomu što se ne ispunjaju njihova očekivanja, uistinu jest obećani i očekivani Mesija (Krist). Očekivali su, zajedno s ostalim pripadnicima židovskog naroda, Mesiju koji će ih osloboditi jarma rimske vlasti, te ponovno uspostaviti nekoć slavno Davidovo kraljevstvo. Kako se to njihovo očekivanje nije ispunjalo, počeli su sumnjati. Upravo poput ovih Ivanovih učenika i mi često puta sumnjamo, često puta ne vjerujemo Bogu, pokušavajući ga uklopiti u neke svoje osobne programe i okvire, zaboravljajući da njegove misli nisu naše misli i da njegovi putevi nisu naši (usp. Iz 55,8). U svom osobnom odnosu prema Bogu nismo daleko odmakli od ovih Ivanovih učenika. I mi imamo tisuću pitanja i nedoumica.

Na postavljeno pitanje Isus, Ivanovim učenicima, ne odgovara direktno. Sve nas, i Ivanove učenike tog dana, kao i nas danas, upućuje na Božju riječ, na navještaj dolaska Krista (Mesije), na znakove koji prate njegovo djelovanje: Sljepačke će oči tad progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemákov će jezik klicati, vraćati se otkupljenici Gospodnji. Doći će u Sion kličuć od radosti, s veseljem vječnim na čelima; pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci (Iz 35,5-6.10). Blago nama ako se ne sablaznimo, kad napokon otkrijemo, da Bog ne djeluje onako kako mi to od njega očekujemo, kad otkrijemo da je puno drugačiji od slike u koju smo ga uokvirili.

AB