U ono vrijeme pitalo je Ivana mnoštvo: “Što nam je dakle činiti?” On im odgovaraše: “Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.” Dođoše krstiti se i carinici pa ga pitahu: “Učitelju, što nam je činiti?” Reče im: “Ne utjerujte više nego što vam je određeno.” Pitahu ga i vojnici: “A nama, što je nama činiti?” I reče im: “Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom.” Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: “Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača da pročisti gumno svoje i sabere žito u žitnicu svoju, a pljevu će spaliti ognjem neugasivim.” I mnogim je drugim pobudama Ivan narodu navješćivao evanđelje. (Lk 3,10-18)

Obraćenje se ne može dogoditi u srcu koje je zatvoreno za drugog. Samo susrećući drugog u ljubavi, samo čineći drugom dobro možemo napredovati na putu obraćenja. Na ovo nas želi podsjetiti i današnja nedjelja caritasa. Karitativna ljubavi ili ako hoćete vjera koja se očituje djelotvornom i konkretnom ljubavlju, je naš poziv i poslanje koje smo primili sakramentom krštenja. Put radosti ljubavi, jedini je put obraćenja. Zato nemojmo u svom životu očekivati neka velika čudesa. Nemojmo stalno sebe i druge pitati: Što nam je činiti? Radije se svim svojim silama, čitavim svojim bićem trudimo biti hodočasnici nade. To ćemo uistinu i moći ukoliko svakodnevno, slaveći Boga svojim životom, čineći dobro svima, živimo radost ljubavi. (ab)