Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja. Jer Klojini mi, braćo moja, o vama rekoše da među vama ima svađa. Mislim to što svaki od vas govori: “Ja sam Pavlov”, “A ja Apolonov”, “A ja Kefin”, “A ja Kristov”. Zar je Krist razdijeljen? Zar je Pavao raspet za vas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni? Jer ne posla me Krist krstiti, nego navješćivati evanđelje, i to ne mudrošću besjede, da se ne obeskrijepi križ Kristov. (1Kor 1,10-13.17)

Aktualnost riječi koje je u svoje vrijeme Apostol naroda napisao zajednici u Korintu, osjećamo i danas. Pavao ne teoretizira. Utemeljio je tu zajednicu, proveo s njima dosta vremena, uložio puno truda i napora, stalo mu je do njih, stalo mu je da napreduju putem vjere, nade i ljubavi. Zato progovara brižljivošću oca koji vidi da se njegova djeca udaljuju jedni od drugih.

Problem kršćanske zajednice u Korintu, identičan je problemu svih naših zajednica tijekom stoljeća. Dijelimo se oko ljudi: ja sam Pavlov, ja Apolonov, ja Kefin ili ako hoćete aktualnije, ja Benediktov, ja Franjin ili možda lokalno ja Želimirov, ja Matin, ili još lokalnije ja Perin, ja Ivičin, ja Antin… U prvi mah se može učiniti kako su to samo simpatije prema različitim ljudima, ali Pavao vidi dublje. Kad se kršćanska zajednica počne dijeliti oko različitih osoba, tada se iz vida gubi onaj jedini koji je središte – uskrsli Krist.

Zar je Krist razdijeljen? Ovo snažno Pavlovo pitanje pogađa „u sridu“. Kad god se Crkva, biskupijska ili župna zajednica, dijele oko ljudskih interesa, određenih pojedinaca, njihovih ambicija ili osobnih simpatija, tad Krist, premda isti jučer, danas i sutra, biva razapet u našim očima.

Pavao ne traži da svi misle isto o svemu. Ne traži da svi imaju isti stil, iste naglaske, iste darove. Zajednica Božjeg naroda je uvijek bila raznolika i u tome je njeno bogatstvo. Ono što Pavao traži je jedinstvo u onome što je bitno: vjera u Krista, evanđelje koje spašava, ljubav koja povezuje, poslanje koje nam je povjereno.

Zajednica Crkve, i to nikad ne bi trebali smetnuti s uma, ne počiva na ljudskoj mudrosti, karizmi pojedinca, organizacijskim sposobnostima, popularnosti ili utjecaju. Zajednica Božjeg naroda počiva na Kristovu križu, ljubavi koja se daruje, milosti koja spašava. Snazi koja dolazi od Duha Svetoga, a ne naših strategija i planova. Pozvani smo zajednicu izgrađivati ne na temelju dojma, već kao suradnici radosti zajedništva u ljubavi.

U društvu i svijetu koji se dijele po svim osnovama, naš krsni poziv i poslanje nas potiču da budemo most, a ne zid. Pozvani smo i poslani biti oni koji spajaju, a ne oni koji dijele. Učinio nas Duh Sveti graditeljima jedinstva kako bi Krist bio vidljiv u našim životima i u svemu što činimo. (ab)