U ono vrijeme: dvojica su od njih toga istog dana putovala u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: “Što to putem pretresate među sobom?” Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: “Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?” A on će: “Što to?” Odgovore mu: “Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.” A on će im: “O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?” Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: “Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!” I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: “Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?” U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: “Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!” Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. (Lk 24,13-35)

Odlomak iz evanđelja današnje nedjelje opisuje nam još jedan događaj koji se zbio tog istog dana – prvog u tjednu. Nakon što je u zoru susreo Mariju Magdalenu, a prije nego će uvečer susresti učenike i učenice u Dvorani posljednje večere, uskrsli Krist se to poslijepodne pridružuje dvojici učenika koji su iz Jeruzalema, razočarani i tužni zbog svega što se tih dana dogodilo s Učiteljem, bili na putu u selo Emaus. Isus ih susreće na njihovu hodu u vjeri. Hod je to od nade prema razočarenju: „A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela.“ Hod prepun zabrinutosti i tuge, koji postaje hod od razočarenja prema novoj nadi: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“ Kleofa i njegov prijatelj, Isusa su prepoznali tek kad je s njima sjeo za stol, uzeo kruh, blagoslovio ga, te im ga davao. U činu lomljenja kruha, u Euharistiji – sakramentu ljubavi, učenik susreće Učitelja.

Ova dvojica učenika svjedoče nam kako je moguće preobraziti tugu, razočarenje, hladnoću koje često osjećamo na svom hodu u vjeri, u potpuno predanje Kristu, te iskreno i uvjereno svjedočenje svoje vjere drugima. Svi evanđeoski tekstovi koji nam opisuju susrete s uskrslim Kristom, završavaju s pozivom na poslanje, na djelovanje, pozivom na širenje Radosne vijesti. To je zadaća koju Isus ostavlja svojim učenicima, to je zadaća koju Isus ostavlja svima nama. (ab)