U ono vrijeme: dvojica su od njih toga istog dana putovala u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: “Što to putem pretresate među sobom?” Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: “Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?” A on će: “Što to?” Odgovore mu: “Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.” A on će im: “O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?” Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: “Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!” I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: “Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?” U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: “Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!” Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. (Lk 24, 13-35)

Tijekom posljednjih godina u čitavoj zajednici Crkve, na svim njenim razinama, postalo je vidljivo kako velika većina pripadnika Božjeg naroda, od biskupa pa do „posljednjeg“ vjernika, muku muče s razumijevanjem pojma sinodalnosti. Sama ova činjenica, koja je tako bolno očita, dovoljno rječito nam govori koliko smo usmjereni na sebe. Baveći se samo sobom i svojim životima, što onda posve prirodno rezultira raznim skandalima i zloporabama, zaboravili smo na osnovnu kršćansku duhovnost, a to je duhovnost zajedništva puta.

Crkva je zajednica Božjeg naroda, zajednica braće i sestara, koji zajedno – sinodalno, upravo poput ove dvojice učenika o kojima nam progovara evanđelist Luka, hode putem koji vodi prema vječnoj domovini. Sinodalnost, nije neki apstraktni teološki pojam. Sinodalnost je srce i duša zajednice vjernika. Međutim to shvaća samo onaj tko dobro razumije i živi duhovnost zajedništva puta. Ukoliko ovo ne razumijemo, te onda u skladu s tim ne živimo, lako nam se može dogoditi, a nažalost se i događa, da nam se krepost sinodalnosti pretvara u ideologiju sinodalizma.

U svjetlu Božje riječi, pokušajmo uočiti kako putem vjere, nade i ljubavi, ustrajno i ne moreći se, možemo napredovati samo zajedno s našom braćom i sestrama, noseći pritom bremena jedni drugih, svjesni da nas na putu prema vječnoj domovini, iz stope u stopu, iz koraka u korak, prati naš Učitelj i Gospodin.  (ab)