Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?« A on će: »Što to?« Odgovore mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.« A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. (Lk 24, 13-35)

Iako naoko relativno kratak, oko 11 km, put od Jeruzalema do Emausa može izgledati puno dužim. Put je to ispunjen tugom i razočaranjem, propalim nadanjima i neispunjenim snovima. Ova dvojica naših prijatelja, svjedočila su skončanju još jednog Mesije u nizu. Još jednog koji nije ispunio njihova nadanja i očekivanja, koji ih je rastužio i razočarao i to baš onda kad su  bili sto posto uvjereni da je on taj, da je on onaj od proroka naviješteni, od naroda iščekivani, spasitelj i osloboditelj. Velika su bila njihova očekivanja, pa je, što je po sebi i razumljivo, veliko i njihovo razočaranje nakon neispunjenja tolikih nadanja i očekivanja. Njihovo stanje duha, svima nam je vjerujem jako dobro poznato, jer se i sami, na vlastitom životnom putu, možda i ovih pandemijskih dana, susrećemo s raznim razočaranjima, uzrokovanim propalim nadama i očekivanjima.

Put od Jeruzalema do Emausa, osim tugom i razočaranjem, obilježen je i susretom. Ovoj dvojici, pridružuje se i treći suputnik, kojeg su dobro poznavali, ali ga nisu upoznali. Nije nametljiv, ne zasipa ih spremnim odgovorima i floskulama. Želi ih susresti i razumjeti, shvatiti i otkriti uzrok i razlog njihove potištenosti, razočaranja i tuge. Ne nameće im sebe i neke svoje maglovite ideje, instant rješenja i guru filozofiju. Pušta ih da se sami izraze, da sami iznesu sve ono što im je na duši. Ne žuri, ne požuruje ih, poštuje njihov ritam, hodeći zajedno s njima putem tuge i razočarenja, pretvarajući ga polako i strpljivo, u put dijaloga i razlučivanja, prihvaćanja, put zajedništva u radosti uskrsne Ljubavi.

Iz ovog opisa susreta uskrslog Krista, sa dvojicom tužnih i razočaranih učenika, ukoliko imamo ponizno i poučljivo srce, možemo puno toga naučiti za naš osobni hod u vjeri. Prije svega trebali bi naučiti kako činimo krivo, kad kao “vrsni” vjernici, sestri i bratu pristupamo na način da im nudimo naučene odgovore i gotova rješenja, sileći ih da našim tempom i ritmom hode putem vjere. Zajedništvo u vjeri, nadi i ljubavi, ne možemo izgrađivati ukoliko sestru ili brata pored sebe uistinu ne susretnemo u njihovoj životnoj situaciji. Jednako tako trebali bi naučiti da zajedništvo u vjeri, nadi i ljubavi, ne možemo izgrađivati temeljeći ga samo na onom što smo na vjeronauku naučili ili onom što mislimo da o našoj vjeri znamo. Koliko je samo poznavanje istina vjere nedovoljno i manjkavo najbolje nam svjedoče ova dvojica učenika koji su teorijski vjeru dobro poznavali, poznavali su doduše i Učitelja, ali ga očito nisu upoznali. Tek kad Boga osobno upoznamo, kad ga susretnemo, kad Učitelju i Gospodinu dozvolimo da hodi zajedno s nama, tek tada, ne prije, doći ćemo do našeg osobnog Emausa, postajući, upravo poput ove dvojice naših prijatelja, radosnim svjedocima uskrsne vjere, nade i ljubavi.

AB